KS Miroslav Antić

Branko · Poslao: Uto Maj 13, 2008 6:53 pm Naslov: Jugoslovenska ideologija

Jovan Dučić

Radi pravilnije orijentacije

Jugoslovenska ideologija

Istina o "Jugoslavizmu"

Politička studija iz pera jedne kompetentne ličnosti. pisca "dr Vlatko Maček i Jugoslavija"

Preštampano iz Amerikanskog Srbobrana 1942

JUGOSLOVENSKA IDEOLOGIJA

Istina o "jugoslavizmu"

Donosimo ovaj esej iz pera iste kompetentne političke ličnosti čiju smo političku studiju "Dr Vlatko Maček i Jugoslavija" objavili pre nekoliko nedelja. - Cilj ove nove studije je da na psihičkim i istoriskim podacima pokaže, sa koliko je osnova "jugoslavizam", kao princip nacionalne solidarnosti, bio stavljen kao podloga za izgradnju države Jugoslavije. (Prim. Ured.)
Hrvati nisu nikad marili za slavizam, niti bez nepoverenja govorili o jugoslavizmu. Oni su slavizam identifikovali sa ruskim pravoslavljem, a jugoslavizam sa balkanstvom. Zato su oboje smatrali nepodudarnim sa hrvatskom idejom o kulturi, jedinoj pravoj kulturi, zapadnjačkoj, znači većim delom katoličkoj. A tako isto nepodudarnim i sa iskrenom željom Hrvata da ostanu i dalje na jednom moralnom kontinentu koji je, pre svega, odeljen, kao širokim morem, od istočnjačke kulture vezane za istočnu Crkvu.
Jugoslavizam, kad se očisti od retoričkih elemenata, bio je za hrvatsku pamet samo jedan politički izraz, a ne i jedan nacionalni pojam. U ovom su se Hrvati bitno razlikovali od srpskog shvatanja jugoslavizma. Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmenu svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas "na kraju balade," a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat.
Uostalom, slavizam je među katoličkim Slovenima bio uvek slabiji od njihovog katolicizma; a katolički su Sloveni i sami nagonski osećali da ta dva osećanja ne idu zajedno. Slovenstvo je po svojoj opštoj ideji o životu, o odnosu čoveka prema njegovom Bogu, potpuno jelinsko, što se vidi po njegovoj vedrini i čovekoljublju; a katolički Sloven predstavlja jednu deformaciju koja dolazi iz sukoba njegove mlade slovenske krvi, zdrave i optimistične, sa katoličkom mistikom, proizišlim iz drukče krvi i drukče ideje o životu. Slovenstvo i katolicizam su međusobno protivurečni. Fatalnost ovog slučaja ogleda se dovoljno u istorijama katoličkih slovenskih naroda.
Pravoslavni narodi su među sobom povezani dvostruko: rasom i verom. Ako su sa Grcima i Rumunima povezani samo verom, a ne i rasom, zato su s njima povezani zajedničkim istorijskim doživljajima. Naime, svi su oni podjednako robovali Mongolima ili Turcima. Ovo čini, dakle, da su s ovima takođe povezani dvostruko: verom i istorijom. Dodajmo ovde i da su oni svi zajedno nasledili blagodeti vizantiske kulture i umetnosti, koje su nekoliko vekova služile uzorom i Zapadu (ex Oriente lux). Ova velika duhovna porodica od Belog do Egejskog i Jadranskog mora, postaje time jedan veoma interesantan blok, u pogledu moralnom pre svega. Ovo osećanje srodnosti, išlo je ponekad i do porodičnog osećanja.
Hrvatstvo, naprotiv, odeljeno od tog slovenskog bloka Austrijom i Mađarskom, i potisnuto dobro na jugozapad, bilo je mnogo odvojeno od drugih i glavnijih katoličkih Slovena. Veze između Zagreba i Varšave bile su oduvek neznatne. Ali je Hrvatska u toliko prirodnije gravitirala prema grupama svoje vere, koje su bliže, ostavljajući po strani grupe svoje rase, koje su bile dalje, i daleko. Kad su se Hrvati borili s Rimom da dobiju slovensku službu u crkvi, to je značilo samo da katoličanstvo naprave još većma svojim narodnim ultimum refugium, u opasnosti od pravoslavlja, a zatim i od muslimanstva.
Za pravoslavne Slovene bi se moglo reći da ih vezuje pravoslavlje većma nego i krv slovenska. Ovo se videlo kako je Rusija pomagala srpski Ustanak protiv Turaka kad god nije sama bila u tom ometana od strane drugih, naročito Napoleona. Car Aleksandar I je tako pomagao naš prvi Ustanak, a Aleksandar II je oslobodio na Plevni pravoslavnu Bugarsku. Ruske su usluge tako isto pravoslavnoj Grčkoj bile velike. Ako je Rusija docnije na San Stefanskom Kongresu prešla odveć na stranu svog deteta sa Plevne, to je bila jedna politika slovenske Rusije odista izvan njene tradicije.
Najzad, krajem XIX veka su postojala tri razna slavizma: "panslavizam", koji je bio stvarno panrusizam, imperijalistički i isključiv; zatim "neoslavizam" dr Kramarža, čiji je cilj bio okupiti sve Slovene u monarhiji oko Praga, sa tendencijom da se taj pokret proširi i među njihove sunarodnike oko monarhije; i najzad, "jugoslavizam", koji se smatrao pokretom iz Beograda, revolucionaran i nekompromisan, sa ciljem da okupi sve Južne Slovene u zajednicu moralnu, na bazi jezika, i zajednicu političku, u državu Jugoslaviju. - Sva tri ova slavizma su propala, svaki na svoj način. Verovatno da će u posleratnim prilikama bar jedno od ovih triju slavizama ponovo izbiti kao kakva ideologija neke od slovenskih grupa. Najmanje je verovatno da će oživeti jugoslavizam, koji je propao najžalosnije, i čim je bio stavljen na prvu probu. - Ovom članku je zadatak da dokaže da on i nije bio ponikao ni iz kakvih pozitivnih osnova, nego iz jednog apsolutnog nesporazuma; produkt jednog naročitog poremećaja svih zdravih načela za život; jedna romantika koja je istavljena nasuprot realne politike; i jedna fatamorgana koja je odvela u katastrofu državu Srbiju, jedino realno u tom nezdravom snu o nemogućem i neprirodnom.
Istina, ovaj današnji sveobimni rat je svojim neodoljivim potresom doneo i druga iznenađenja i razočarenja. I narodi koji su do juče verovali da su povezani raznim istorijskim ili rasnim vezama, kao jedno zdravo i konačno uobličeno društvo, pokazaše se ovim ratom, i nenadno, i naprotiv, kao međusobni protivnici, čak i zlotvori. Naročito su slovenski narodi dali od sebe žalosnu sliku u ovom pogledu. Poljaci su za nekoliko kvadratnih milja u Šleskoj otpočeli deobu Čehoslovačke, osuđene na propast. Ali su malo zatim i Rusi sa Hitlerom podelili tu istu Poljsku, i to na osnovu ratnih pobeda čisto nacističkih! I Slovaci su napustili Češku, za jednu "nezavisnu" državu koja će trajati od danas do sutra. Najzad je Hrvatska izdala Srbe predavši se neprijatelju na frontu već prvog dana, a zatim poklavši nejač svojih sugrađana Srba, na način kakav ne pamti evropska istorija od svog postojanja. A zar već Bugari nisu i prošlog rata pošli protiv Rusije sa Turcima, od kojih su ih ti isti Rusi oslobodili petovekovnog ropstva, polu stoleća ranije.
II
Bilo je, izvesno, vrlo pogrešno, i sasvim grešno, podmetati Hrvatima kako su oni tvorci jedne ideje o solidarnosti Južnih Slovena, koja se zove "jugoslavizam", i koju je trebalo smatrati dovoljnom kao osnovu i za stvaranje jedne zajedničke države tih Slovena. Ni sami Hrvati nisu ništa slično za sebe tvrdili. Čak su se najvatreniji patrioti hrvatski od takve ideje i otvoreno otresali. Ovo idemo i da dokažemo ovim našim napisom; i to razlozima, koje smatramo jedino razložnim.
Počnimo od naših država srednjeg veka. Da vidimo da li je među Južnim Slovenima bilo ikad ikakvog znaka osećanja rasne i plemenske solidarnosti, na način kako su to u naše doba hteli smatrati "jugoslavizam."
Nikakvog znaka u tim vremenima o kakvoj nacionalnoj ili rasnoj ideologiji, kao vezi među našim državnim jedinicama! Nije, uostalom, sličan fenomen postojao ni među državama drugih etničkih grupa u Evropi srednjeg veka. Nacionalizam je uopšte jedno osećanje skorašnjeg porekla; za njega se reklo da je rođen posle bitke na Valmi, za vreme francuske Revolucije, a zatim se nacionalizam definisao tek Napoleonovim ratovima. - Za Slovene se može reći da su, naprotiv, uvek ratovali međusobno, i kroz veliki broj vekova. Srbi, već osnivajući prvu svoju državu u Raškoj, okolo 825 g. ratovali su i pobedili Bugare, što su im i ovi vratili veoma brzo. Bugarski kralj Mihajlo Šišman je ratovao 1330 g. protiv Srbije, kad su uzalud Srbi opominjali ovog hrišćanskog vladaoca kako su "Agarjani" u pripremi da navale iz Azije, i da će trebati zajedno braniti ugroženo hrišćanstvo. Poginuvši u ovom porazu, Mihajlo Šišman je ostavio za naslednika kralja koji je bio vazal Dušanov: a time je hegemonija srednjeg veka konačno prešla u srpske ruke! Takvi su bili odnosi naše dve slovenske i susedne države srednjevekovne. - Ako je Car Dušan dolazio i do Klisa nad Splitom, i zamalo nije zaposeo sve zemlje na zapadu slovenskog Balkana, da ga druge prilike ne odvedoše na istok, možda bi neko ujedinjenje bilo još u ono doba i mogućnije nego ikad docnije. Drugi srpski kralj, Tvrtko, "kralj Srbljem, Bosni i Primorju" (Miklošić, Mon. Serbika, 187 i 438), izvršio je jedno kratko ujedinjenje, koje je zapravo bilo samo osvajanje.
Nikakvog ni spomena o savezima među našim jugoslovenskim državnim grupama. Ako se kaže da je na saboru hrvatskog kralja Tomislava bio i naš humski "velikoslavni" knez Miroslav, "sa srpskim velikašima", ništa nije naličilo na kakav savez, ili na put ujedinjavanju. Ako su i dva srpska vladara, knez Lazar i kralj Tvrtko, jednom docnije pomagali hrvatske pobunjenike protiv Mađarske, to je možda više da oslabe kralja Žigmunda, nego da odista spasavaju Hrvate, i onako osuđene da budu pobeđeni. Prema tome, nema znaka o ma kakvom rasnom i jugoslovenskom afinitetu između Srba i Bugara i Hrvata kroz ceo srednji vek, sve do osvita HIH-og veka. A vidićemo koliko ga je istinski bilo i u tom stoleću.
Svakako treba unapred imati na umu da je ovo HIH stoleće dolazilo posle krvavih progona Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, za vreme Marije Terezije naročito. Ovi progoni su bili slični onim koji su za vreme Svetog Dominika vršeni u Pirinejima. Svi Srbi koji nisu hteli prelaziti u katoličanstvo, ili unijatstvo, skapavali su po tamnicama, na torturama, ili naterivani na iseljavanje u Ugarsku, Italiju, Vlašku, i čak u Rusiju. Ovi progoni su, uostalom bili vršeni prema obrascu jednog starog datuma. Već je Sikst II naredio bio mađarskom kralju uništenje šizmatika u Bosni, znači bogumila; ali i pravoslavnih, koji su uvek sačinjavali glavno bosansko stanovništvo. Ovaj krstaški rat je trajao šest punih godina! A kako je vojska mađarska već od Kolomana bila mešovita (mađarsko-hrvatska), znači da su na Vrbasu i na Bosni klali pretci današnjih ustaša onako kako to i ovi čine danas.
Ovakve su uspomene postojale među Srbima i Hrvatima sve do pred osvit HIH veka. Nikakve plemenske solidarnosti, i nikakvog "jugoslavizma" kroz ceo srednji vek.
III
Naročito su u Srbiji naši širi krugovi bili dugo zavaravani rečima za njih sibilski nerazgovetnim kao što je Ilirstvo i Jugoslavizam, a zatim imenima Štrosmajera i Račkog, koja su najzad bila postala simvolična i legendama, skoro svetačkim i proročkim. Za slovensku psihu srpskog čoveka izgledalo je na taj način da je ono što je mutno, bilo i duboko. Vaspitan u kultu heroja iz svog carstvujušćeg srednjeg veka, za njega su ova dva katolička sveštenika bili sve zanimljiviji, što su bili više neshvatljivi. Obojica malo što nisu iz jedne sumnjive istorije i šarene literature, prolazeći kroz režimski aparat naših dugogodišnjih diktatura, znači kroz jedan zvanični patriotizam, prodrli i među imena našeg najvećeg dohvata i ostvarenja.
Šta je to zapravo ILIRSTVO? I kakve veze ima ono sa našom narodnom sudbinom srpskom? Je li to jedna ideologija u smislu nacionalne solidarnosti Južnih Slovena? Književni pokret? Ili politički? Ili oboje?
Ilirizam se zove drugim rečima i Hrvatski Preporod; i sasvim tačno. Ali na tome izrazu treba i ostati. Ilirski pokret je čisto hrvatska stvar unutrašnja i lokalna, prosvetna i moralna, a politički važna samo u toliko što je ona postala zatim i žarištem za sve druge nacionalne ambicije Hrvata, u jednom za njih odista važnom, a možda i velikom stoleću. Ilirizam je preteča Štrosmajerovog pokreta, nazvanog pogrešno "jugoslavizmom". Pogrešno, bar po srpskoj definiciji ove reči. Sa tim Štrosmajerovim pokretom, hrvatski narod, vrlo ubog i skučen i neznatan u veku pre ovog, postaje zatim izvesnom afirmacijom, koja je prevazilazila i njegov pravi značaj. Ali imala je ipak i svoj izražaj, ne bez interesa, za svakog istoričara ideja onog doba.
Da kažemo najpre nešto o Ilirizmu, koji mnogi brkaju sa hrvatskim "jugoslavizmom".
Šta je to bio Ilirizam?
Poznato je da ovo ime dolazi od Ilirije, države koju je Napoleon u svojoj maniji da pravi nove kraljevine, nameravao da stvori na tlu stare Teutine zemlje Ilirije; novu državu i novi narod, na osnovi izvesnih njegovih sličnih osobina. Država stvorena od Slovenačke, Hrvatske i jednog dela Dalmacije. - Ovo je bilo posle njegove pobede na Vagramu. Ali je ova Napoleonova ideja propala na prvoj konferenciji za mir. Ostalo je od toga samo toliko, što su se Francuzi puno zainteresovali srpskim narodnim pesmama, od kojih je ondašnji romantični pregled "Le Globe", pravio vrlo veliko pitanje, i Prosper Merime pevao srpske rapsodije potpuno u duhu naših ciklusa. Tako no u duhu naših ciklusa. Tako, da je jedna njegova zbirka "Le Guzle"izazvala verovanje kako su to odista originalne tvorevine jednog darovitog epskog naroda, a ne jednog darovitog francuskog pesnika mistifikatora.
Ali u Slovenačkoj, a naročito u Hrvatskoj, Ilirija je ostala u velikoj uspomeni. Treba znati tadašnju bedu onamošnjeg naroda. Prva četvrt HIH-og stoleća bila je izuzetno teška u nesrećnoj Hrvatskoj. U Dalmaciji je narod hrvatske narodnosti bio potpuno zanemaren, zapušten. Za celo vreme Mletačke vlasti - a to je od 1420 do 1797 - nije bilo onamo ni jedne jedine škole na narodnom jeziku. "Si volete Dalmati fedeli tenete li ignoranti", govorili su hrvatski današnji spasitelji. Međutim, za vreme Napoleonove vlade, za svega 8 godina, Dalmacija je odozgo do dole, bila zasuta gimnazijama (7), i devojačkim školama (14), i zanatskim ( Cool

, i dečjim (19), i sjemeništima (4) itd. Ali će ovaj napredak Austrija, dolazeći u Dalmaciju, svirepo uništiti. Jedan onamošnji narodnjak piše da je još u 1870, Dalmacija imala 80% analfabeta… (Frano Ivanišević: Narodni Preporod u Dalmaciji, Split, 1932). Mi vidimo da u godini 1825, Mađari nameću Hrvatima kao administrativni jezik mađarski a oni se bore da im ostave latinski, ni ne misleći na svoj narodni! Ali 1835, dolaze Mađari i da im nature mađarski jezik kao školski i obavezni. Namera je Mađarske bila ovaj put da Hrvatsku prosto napravi mađarskom provincijom. - Pred opasnošću da sasvim ne utonu, Hrvati, u jednom Napoleonskom vremenu nacionalizma, počnu odista da se i sami bude.
Ali što je Hrvate naročito prenulo, to su ustanci Karađorđa. i Miloša, koji su i po drugim slovenskim zemljama izazivali divljenje. U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka HIH veka, samo dve klase: sveštenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za sveštenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.
U to vreme, jedan mlad student, poreklom Nemac iz Krapine, kako je iznašao Ferdo Šišić, Ljudevit Gaj, bavio se mnogo u Gracu i Pešti u društvu srpskih omladinaca, zanešenih ustancima, a tako isto Srpskim Narodnim Pesmama, koje je Vuk Karadžić bio objavio u to vreme. Srpski jezik kojim su srpski studenti govorili, i kojim je Vuk pisao, zaneo je Ljudevita Gaja, da je on pomišljao na žalosno stanje narodnog govora po hrvatskim krajevima. U njemu se zato rodi ideja da bi trebalo da Hrvati uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski govor je bio u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski. Gaj smisli stoga da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služile i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća. Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini, isto onakvoj na kakvoj su pisane i Vukove srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika, značilo bi i anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima. Tad je pokrenut "Hrvatski List" sa književnim dodatkom.
Ovo je glavno delo Ilirizma.
Da ne bude nikakve zabune, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preobražaj, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bezprimeran slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojeg opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom), nisu Hrvati bili ništa važno napisali. Na čakavskom govoru, koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvija. Dokaz, što stari hrvatski rukopis Vinodolski zakon, predstavlja ravno jezik kojim i danas govore Vindolci. - Docnije će Rački imati nameru da štampa za svoj narod "čitanku", u kojoj bi bili srednjevekovni srpski književni spomenici, Žitija, da u nedostatku svojih sopstvenih takvih izvora, hrvatski jezik dobije izvesne klasične obrazce.
Ali nisu Hrvati primili štokavštinu srpsku ni bez izvesnog otpora. "Hrvati uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjerno truda jer i od svagdašnjeg domaćeg govora daleko im je dosti". (Vežić, Neven, 1855; Milosavljević, II, 2 Cool

. Čak nisu oni primili jezik srpskih narodnih pesama ni bez protesta. Miškatović piše Jagiću: "Oni se nadaju odoljeti ako pravopis i gramatiku budemo imali odijeljenu od srbske (Jagić, Spomeni mojega života, 62). Do ovog doba, kako kaže jedan pisac, jezična linija, a to znači hrvatski moralni kontinent, išao je kao granica štokavštine prema severozapadu, Kupom, i savijala na reku Čazmu ka Dravi! Još u "Danici" 1847, hrvatski pisac A. Tkalčević kaže da "pravi Hrvati preko Kupe stanuju". - I sam I. Kukuljević piše da "hrvaština stupiv preko Save, a poglavito preko Kupe počima..." (Arhiv, IX, 318; Đerić 158). - Da Hrvati nisu uzeli srpsku štokavštinu, nego ostali na kajkavštini, menjali bi zatim sve one pogrde sa zapadnim susedima na zajedničkom jeziku kajkavskom, mesto što, na nesreću našu, menjaju danas s nama te svoje pogrde na štokavštini…
Ni Srbi nisu baš olako propuštali da ovo akaparisanje njihovog književnog jezika, jezika iz narodnih eposa, Hrvati izvrše, a da to oni ne objave kao nedozvoljeni plagijat. Jagić, najveći hrvatski filolog, piše: "Samo se po sebi razume, da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834 i 1848), da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni - mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka literatura". (Jagić, Spomeni, II, 247). A što se tiče ove napomene za Dubrovačku književnost, navešćemo jeda podatak da se vidi kako Hrvati ni sami nisu smatrali dubrovačku književnost svojom svojinom. Njihov profesor opšte istorije na zagrebačkom universitetu, učeni Natko Nodilo, pisao je: "U Dubrovniku, ako ne od početka a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski, govorilo kako od pučana tako od vlastele; kako kod kuće tako u javnom životu. Jeste istina da su zapisnici raznih vijeća vodili latinski, a prilika je takođe da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vijećima se ponešto raspravljalo i mletačkim i kojekakvim govorom. Nego u općini od mletaka oslobođenoj, srpski je raspravnijezik", (Rad, 65, 117). - Onako uzeti srpsku štokavštinu, kako su uradili Ilirci, bilo je dakle anektirati i Dubrovnik, (kao što će to konačno i politički uraditi, čak sporazumno sa Srpskom opozicijom, 1939 godine).
Nikad se Hrvati nisu mogli da naviknu na ideju da su oni u Evropi jedan mali narodić, jedva istorijski. Oni prikrivaju i izobličuju i ono što o tom zna ceo drugi svet. Dubrovački znameniti istoričar Mavro Orbini, XVI veka, sveštenik toga grada, u svojoj čuvenoj Istoriji predstavlja, kao jedinu poznatu naučno narodnu istoriju, povest Nemanjića, i ostalih srpskih srednjevekovnih dinastija (Hrebeljanovića, Mrnjavčevića, Vojnovića - Altomanovića, Kosače i Balšića), stavljajući čak u grb Nemanje sve grbove ostalih jedinica jugoslovenskih, a među njima i grb hrvatski. Opisujući na dugo i široko povest Srba, sa podacima koji ni danas nisu porečeni, Orbini, pod imenom Povest Hrvata, ima u svojoj knjizi svega tri maglovite stranice! A govoreći kako su nekad Hrvati nudili pomoć Dubrovniku protiv kneževa hercegovačkih Vojnovića, Orbini piše da su Dubrovčani odgovorili na ovo: "Ali vi ste iz zemlje veoma daleke…"Voi siete dal paese molto lontani… (Orbini, Il Regno de gli Slavi, Pesaro 1601, 395). Eto šta su Gundulić i njegovi sugrađani znali o svojoj narodnoj istoriji, a šta o Hrvatima.
Hrvati nikad nisu imali svojih narodnih pesama. Srbi su narod guslarski, a Hrvati narod tamburaški; i dok su Srbi izgrađivali svoje slavne epose, Hrvati su izgrađivali poskočice. I sama rimska crkva zabranjivala je Hrvatima narodne pesme. Ona nije ni ma gde drugde pomagala nacionalne pokrete; jer jedinstvo u njenim očima, bilo je mogućno samo kroz veru, a ne kroz državu. Već je veliki i učeni papa Inoćentije III na saboru u našoj Duklji izjavio godine 1199 da crkva i država ne idu zajedno. Zato su u Hrvatskoj Ćirilo i Metodije, posle njihove posvete u Rimu tek u naše doba, za Lava XIII, bili svetkovali kao svece, ali ih nisu primali kao učitelje slovenske, i pronalazače ćirilice! - Kukuljević piše da je zagrebački biskup Petrović zabranjivao narodne stihove. A Vjekoslav Jagić piše da je Crkva već u srednjem veku progonila pevanje narodnih pesama, ne samo zato što je mesto njih uvodila crkvene popevke, nego je izdala protiv njih i zabrane. (Rad 1876, 37). Ovim se objašnjava što Hrvati nisu ni imali ljubavi za narodnu pesmu, niti je ikad stvarali.
Kakav naš Jugosloven režimski, ili koji drugi ignorant narodnih pitanja, rekao bi da je zajednički književni jezik, ovako "postignut" između Srba i Hrvata, ipak doneo u političkom smislu izvesnu solidarnost, približenje, osećanje zajedničkog. Ali taj Jugosloven ne bi rekao da se s njim samo solidarisao neko ko mu je pridigao kaput ili tabakeru! - Nije ni samo to. Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima, ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi Štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra… Dokaz, što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra Zagreba. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba, naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju. I kad se ban Jelačić instalirao za bana 1848, u prisustvu patrijarha srpskog Rajačića, a zatim svečano oba nošena na rukama oko slavoluka, stajalo je i to u vezi sa aspiracijama Hrvata da se i Vojvodini nametnu za centar, najpre nacionalni, a zatim i verski (unijatski).
Ovo je drugo lice Ilirstva.
Ovo je to Ilirstvo, za koje su tolike naše nebrojene neznalice sa upornošću tvrdile srpskom narodu da je to bio pokret jugoslovenske solidarnosti, koji će nakon 1848 postati i "jugoslavizmom", tobožnjim pokretom bratstva, glasonošom političkog ujedinjenja Južnih Slovena, znači put u jednu državu, koja bi se, naravno, zvala Jugoslavija. Sasvim obratno. Videće se iz ovog što sleduje da je i Štrosmajerov "jugoslavizam" bio nešto sasvim drugo od svega toga kako se ono docnije predstavljalo. Srbi, po svojoj indolenciji da se udubljuju u tuđe stvari, i što sve političke ideje uvek posmatraju ili provincialno, ili stranački, ili najzad režimski, nisu ni jednog momenta do danas dokazali da su ovaj pokret razumeli. A često ni hteli da dovoljno razumeju. Srbi iz Hrvatske, koji su dolazili kao političari u Beograd, nisu osećali koliko štete po obe strane, i za Srbe i za Hrvate, može doći baš od toga ako se jedna nacionalna ideologija izgradi na neistini, i takva postavi u temelje države samo kao iluzija, samo kao jedna naučna hipoteza. Treba biti istinski ubeđen, da sve nesreće, koje je za 23 godine njenog trajanja zabeležila Jugoslavija, ne bi ni ponikle da "jugoslavizam," stvar nerealna i izmišljena, nije postala ubrzo zvaničnim patriotizmom naših najgorih režima, jedna birokratizirana ideja, koju nije branila ni crkva, ni škola, nego policija i zakon o zaštiti države.

IV
Da pređemo na JUGOSLAVIZAM BISKUPA ŠTROSMAJERA.
Ilirizam je hteo da Hrvati, prisvajajući sebi za književni jezik onaj kojim su dotle pisali samo Srbi, dobili su ubrzo prohtev da tako pomoću zajednice jezične nametnu onim drugim svoj duh hrvatsko-katoličko-austrijski. Kajkavski govor kojim se govori oko Zagreba, i na kome se razvijala zagrebačka književnost sve do Ljudevnta Gaja, nije održavao dovoljnu vezu ni među samim Hrvatima, pošto su čakavske oblasti od Istre na Hrvatsko Primorje do Senja i do nekih ostrva, bile bliže Srbima nego Hrvatima. Jugoslavizam je zato u prvom momentu imao da se najpre brani od Srba u tim oblastima, a tek zatim da pređe u napad.
Kad se Štrosmajer javio na sceni, još je odnos Srba i Hrvata bio bolji nego ikad ranije. Kao što su Mađari u polemici govorili za Hrvate da su ljudstvo drugog reda, tako su Hrvati u onoj zemlji držali oduvek Srbe građanima drugog reda; ali poznati austrijski apsolutizam 1849 g. dolazi da u Hrvatsku zavede sada mesto latinskog, ili dotadašnjeg mađarskog, kao zvanični jezik, nemački, zbog čega su Hrvati našli u Srbima tog doba dobre lokalne patriote. Njihova zajednička akcija prema Beču, biće naročito živa 1861 do 1867. Ovo je doba odista najviše ličilo na približenje između ta dva uvek zavađena naroda. - U Dalmaciji koja je u to vreme još imala minimalne veze sa Zagrebom, takođe ni jedan hrvatski uspeh nije mogao biti moguć bez pomoći onamošnjih Srba. Pa ipak, mi ćemo videti da i pored svega "jugoslavizma", kako se zvao ovaj novi zagrebački pokret Štrosmajerov, nije bio ni jedan znak da se položaj Srba u hrvatskim krajevima bitno menjao, ma koliko Srbi pomagali Hrvate. Naši bi se ljudi začudili kad bismo im rekli da je zagrebački Sabor većao tek 1884 o "srpskom pitanju", što znači o pravima Srba, nešto nalik na ono što je u Americi bilo pitanje njihovih Crnaca.
Biskup Josip Juraj Štrosmajer je bio izuzetno interesantan političar.
Treba pre svega znati da je Štrosmajer ranije bio kapelan austrijskog Dvora u Beču, a zatim rektorom velike bogoslovije Augustinea, naročito drage habsburškoj kući, a već u 34-oj godini postao i biskupom u Đakovu, eparhiji koju je sam želeo. Bio je lično vezan za Cara, kao njegov čovek od osobitog poverenja.
Mi smo imali pred sobom, dakle, dve ličnosti Hrvatskog Preporoda, slučajno oba Nemca po krvi: LJudevita Gaja i biskupa Štrosmajera. Ali i dva različna njihova pokreta: Ilirstvo, pokret uglavnom lokalni i unutrašnji, i "Jugoslavizam", pokret širi i ekspansionistički, struju čisto hrvatsku i katoličku i austrijsku. - Bila je i velika lična razlika među dvojicom protagonista tih pokreta. Gaj je bio literat i romantik, a Štrosmajer je bio prvosveštenik svoje Crkve, propovednik njene nepomirljive dogme, misionar jedne "ecclesia militans", znači tipični čovek jednog apostolata. Ovakav apostolat uvek potiskuje i isključuje sve što ne stoji u službi njegovoj. Prenesen na nacionalno tlo, on i tu postaje mističan i isključiv. I zaista, posle izvesnog vremena, biskup Štrosmajer ni sam nije više razlikovao dokle ide sveštenik, a odakle počinje politički borac. Jedino zajedničko između šefa Ilirstva i šefa Jugoslavizma, bilo je to što su oba bili Nemci, po krvi i izdržljivosti; a kao poturice, bili i još fanatičniji za hrvatsku stvar.
Ali biskup Štrosmajer, celog života poznat kao lični prijatelj austrijskog Cara, a po krvi neprijatelj Slovena, koliko i prirođen hrvatskom tlu i sredini, zar je mogao, bar po ičijoj zdravoj pameti, počinjati u Hrvatskoj kakvu akciju u smislu jugoslovenske ideologije, kako se ona kod nas Srba jedino i predstavljala: znači, po definiciji, iredentistička i revolucionarna?… I zar je jedan Carev prijatelj mogao imati nameru da ikad od habsburške kuće i austrijske monarhije, najkatoličkije, i apostolske, i jerusalimske, kao što Habsburzi nose istorijsko ime u svojoj tituli, odvaja od nje Hrvatsku, najlojalniju provinciju i najpobožniju parohiju njezinu?… Da je odvoji od vladara koji je posle Pape glavni mač katoličanstva?…
Ako je Štrosmajer govorio o Jugoslovenstvu, to je stvar politike a ne osećanja, ideje a ne ideala, kombinacije a ne ideologije. Ako je i održavao odnose sa srpskim knezom Mihajlom, to nije izvesno bilo iza leđa austrijskog Dvora. Ako je i Jelačić pisao usrdna pisma velikom pesniku NJegošu, to nije stoga da s njim na ruševinama habsburške monarhije pravi neku novu državu za 3/4 pravoslavnu… Kao Štrosmajer, đakovački biskup, i Jelačić, austrijski general, bio je najpre sluga Dvora bečkog, pa tek onda ban hrvatski. Najpre veliki komandant austrijske vojske, pa tek onda guverner Dalmacije, jedne siromašne provincije, političar koji će dobiti i posle tih razgovora sa NJegošem, za glavnog šefa Careve vojske u celoj Ugarskoj. I to u jednom veoma važnom momentu. - NJegoš je svojim pismom od 29 decembra 1848 poručio banu Jelačiću da se proglasi (!) banom Trojedne Kraljevine ustankom Srba i Hrvata, i obećao mu svoju pomoć. Ovo je prenerazilo hrvatskog novog bana, koji je bio više Habsburgovac nego i Jelačićevac. Nasednuvši ovako, viteški vladar Crne Gore, piše grofu Medu Puciću na Đurđevdan 1849. svoje razočaranje: "Ja sam se u početku nešto nadao, a danas vidim da je zasad jugoslovenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči …" (L. Tomanović, P. P. NJegoš kao vladalac, Cetinje, 1896).
Po svemu ovom vidite sa koliko se bezumlja i podvale govorilo sa izvesnih strana srpskom narodu da je zagrebački "jugoslavizam" onakav kakav su Srbi uvek zamišljali pokret pod takvim imenom: kao narodni, a to je "bratski", i "slovenski", i "revolucionarni", u smislu totalnog ujedinjenja političkog i državnog od Triglava do Crnoga Mora. Da, ujedinjenje je spremao i slavni biskup iz Đakova: ali ujedinjenje pod svetom lozom austrijskom, i izjednačenje u najsvetijoj Crkvi, katoličkoj.
To će se videti iz ovog što sledi.
Ni srpski državnici šezdesetih godina, na čelu sa mladim knezom Mihailom za njegove kratke vlade, nisu pravili u ovom pogledu pometnju, kao što je pravila naša generacija. Oni se nisu mogli varati u onom šta je zapravo značila akcija inače visoko cenjenog biskupa Štrosmajera. Ilija Garašanin, najveći državnik naše krvi, vodio je prepisku sa svima srpskim zemljama u cilju ujedinjenja Srpstva, a ne Jugoslovenstva. Nije radio na osnovi austrijskoj: da Balkan pripadne habsburškoj dinastiji; nego na osnovi Srbije: da Balkan pripadne balkanskim narodima, kao što je uostalom Garašanin ovo jasno ocrtao u tačci 6 svog "Načertanija". Ko je, dakle, još onda u doba Garašanina ikad verovao da je štokavština postala tobož jača i od katolicizma između Srba i Hrvata…
Pa šta je onda zapravo bio taj Štrosmajerov "jugoslavizam" ako pre svega nije bio slovenski pokret u celoj svojoj suštini, pitaće nas danas kakav ožalošćeni Srbin, posle svih prevara koje su mu na osnovi tog "jugoslavizma" uradili naši politički ljudi, i novinarski najamnici raznih loših režima, i najzad, zavedeni dobronamerni idealisti. Šta je bila onda ta tobožnja Štrosmajerova doktrina, koja je stavljena u temelje nove države, i više nego ravnopravno sa državnom doktrinom nemanjićskom, koja je bila čista i jasna kao sunce: nacionalizacija svega onog što živi u državnoj zajednici, isključivanje svega što jedinstvu te zajednice stoji nasuprot! A Štrosmajerov "jugoslavizam" je bio u srži protivnost srbizmu, nemanjićskoj ideji o državi, balkanskom shvatanju o naciji, pravoslavnom shvatanju o dogmi.
V
Da vidimo taj Štrosmajerov jugoslavizam u celom obimu.
Štrosmajer je bio magnat Crkve, bogat sveštenik, sa ambicijama Mecene, gospodin "splendidan", sa puno nasleđenog instikta za vođstvo i zavojevanje. Kako onda u ubogoj Hrvatskoj nije postojalo ništa istorijsko ni kraljevsko iz srednjeg veka, on je znao da ni turista koji je artist, ni onaj koji je arheolog, ne može onamo naći nikakve zanimljivosti. Zato se rešio da od Zagreba napravi jednu malu Firencu, u kojoj bi on bio njezin Lorenco Mediči. Najpre je stoga napravio u Đakovu veliku katedralu, u koju je, kao Nemac, uneo više luksuza nego ukusa. Ali ,je bio prvi i da krene ideju da Zagreb treba već da ima svoj Universitet, i prvi dao 60.000 forinti kao prilog, što je onda bilo predstavljalo vrlo veliku sumu. Zatim je, sasvim sledstveno, podigao i Jugoslovensku Akademiju, Jugoslovensku Galeriju slika, za koju se govorilo da vredi 3,000.000 forinti, što je možda malo mnogo; i pomogao da se digne Narodna Biblioteka, i Muzej. Cilj ovih ustanova je bio dvostruk: da pomogne kulturni pokret, ali i da privuče sve okolne Slovene oko Zagreba kao svog najblistavijeg centra.
Ovo nije dalo naročite rezultate. Društvo Srpske Slovesnosti, sa nešto skromnijim imenom, dalo je ipak Zagrebu svog najvećeg filologa onog vremena, dr. Đuru Daničića, da onamo krene izgrađivanje novog i najvećeg Rječnika našeg zajedničkog štokavskog jezika srpskih narodnih pesama, a koji je srpski filolog na tom delu i umro, ostavivši da Rječnik produži drugi Srbin, Dubrovčanin dr. Pero Budmani, a najposle hrvatski filolog, dr. Toma Maretić. Ovaj Rječnik Daničićev je glavno naučno delo koje je ikad Zagreb krenuo. Daničić je trebao da stvori onamo jezičnu osnovu za jezik hrvatske Akademije Nauka. Bio je lepo primljen i kao prijatelj jedinstva, što je značilo širokogrudosti prema hrvatskom nacionalnom imperijalizmu, što će Daničić uvideti tek sedamdesetih godina. Došavši 1886, došao je u doba zajedničke borbe s Bečom, koja je i na njega dejstvovala. On je već 1850, s Vukom Karadžićem napisao na sastanku u Beču sa glavnim Ilirima "Pravila" za upotrebu srpskog književnog jezika u Hrvatskoj. Pisao je dotle i "Razliku srpskog i hrvatskog jezika" utvrdivši da je jezik hrvatski dijalekat čakavski, i kao Vuk, verovao da štokavski govore samo Srbi, ma na kojem mestu se nalazili. Već sedamdesetih godina, Daničić je dobro osetio hrvatski šovinizam. "Književnik" časopis, preteča "Rada", pisao je da se Srbi trebaju u buduće nazivati Hrvati ili Srbi. Daničić je stoga u to vreme pisao Novakoviću iz Zagreba: "Ovde je smrt a tamo život…' (v. Vrhovac o Đ. Daničiću). Ali mu se nije napuštao Rječnik koji je već dostigao bio reč "čobo". Pisao je u Beograd da bi bilo šteta napustiti taj veliki naučni posao: "Bolje MI nego ONI…"
Šta je zapravo bila praktična politika biskupa Štrosmajera?
Jedan katolički pobožni propagator može samo u drugom redu biti i nacionalni borac; a jedan pohrvaćeni Nemac može tek sasvim sporedno biti i slovenski idealist. Ako iko drukče misli, taj ne poznaje ljudsku psihu. Zato crveni konac koji je išao kroz delo biskupa Štrosmajera pokazivao je uvek isti pravac: pokatoličiti bosanske muslimane, a pounijatiti pravoslavne Srbe. Stoga je njegova glavna opsesija bila Bosna. To je bila fatamorgana nad biskupskim Dvorom u Đakovu. Kako se pored ovog prosvećenog i agilnog biskupa nalazio i dr Frano Rački, poznati istoričar, koji je pisao o Hrvatskom Državnom Pravu, (Odlomci hr. drž. prava, Beč, 1861), nije čudo i da je prvi pisao da je Bosna "nekoć bila hrvatska". Đakovo, koje je odista nekad u XV veku bilo na čelu i bosanske hierarhije, moralo je sasvim prirodno na tim uspomenama praviti zatim i mnogo krupnije zaključke. Zato pored mladog Štrosmajera, od krvi zavojevačke, nije ni sam Rački tvrdio o hrvatstvu Bosne kao naučnik, nego kao političar.
Bosna je u jedno vreme Štrosmajerovo i Račkog bila odista kao kakva bogata mirazača, koja je očekivala dobru priliku. Posle Krimskog rata, Srbija, nešto slobodnija od pritiska i Austrije i Rusije, pokazivala je (naročito posle svojih ratova 1875-1878 sa Turskom), mogućnost da privuče k sebi sve južne Slovene pod turskom upravom. Mi znamo da je Bugarska u Bukureštu već ranije zaključivala sporazum sa Srbima da srpska vojska i njih oslobodi, a bili gotovi da zato prime i srpskog kneza za svog vladara, i srpsko ime za buduću zajedničku vojsku. Bosna je stoga bila u krupnom planu Štrosmajera i njegovog prijatelja Račkog.
Trebalo je dakle iz Đakova krenuti borbu za Bosnu kao hrvatsku zemlju!
Što je najviše smetalo, to je bio sam bosanski narod, čak i bosanski narod katoličke vere. Niko u Bosni nije puno znao o Hrvatima, ni njihovom kulturnom centru kao opštem ognjištu za sve južne Slovene. Bosanski franjevac, poznati pisac Ivan Jukić, pisao je već ranije: "U Bosanskoj Krajini od Hrvatah ne znaju ni imena…" (Hrvatsko Kolo", 1847). Nešto docnije i istoričar Ivan Kukuljević (u svom "Putovanju po Bosni", 1858, 36), piše: "Sada je već iščezlo ovde ime hrvatsko". Najzad, tako će, puno posle toga, pisati i Antun Radić, brat budućeg šefa hrvatskog naroda, Stjepana Radića: "Na dosta mjesta dovoljno i nehotice sam se uvjerio da je hrvatsko ime u Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato" (Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, IV, 1899, str. 38; Đerić, 47). Uostalom, ovako se stanje produžavalo i za austrijske okupacije Bosne. Verovatno da bi produžavalo i do danas, da na vladama našim nisu za dugi niz godina bili ljudi koji za nacionalna pitanja nisu imali nikakvog interesa. Nije zato ni čudo što se 1939 iz Beograda ustupila Hrvatima kao njihova nacionalna svojina, velika prostorija te zemlje, za koju je Srpstvo jedino lilo svoju krv otkad postoji, i gde je, kako vidimo, hrvatsko ime naprotiv, uvek bilo tuđe.
VI
Hrvatsko ime bilo je oduvek u Bosni tuđe, koliko i portugalsko ili finsko. Bosna je svagda nazivana samo srpskom zemljom. Da to i dokažemo ovde ignorantima koji su kumovali bestidnom Sporazumu Cvetković-Maček.
Na početku istorijskog života Bosne, srpska dinastija pod zetskim knezom Vojislavom je zauzela sa Humom i sa Raškom još i Bosnu. O Bosnu se nikad nisu ni vodile borbe između Srba i Hrvata, nego između Srba, Vizantinaca i Mađara. Bosna, koja se istorijski prvi put spominje posle Časlavove smrti 960 g., tek posle Bodinove smrti 1101 prestaje kao i Raška da bude u državi Srpskoj. (Stanojević, 1926, 31.) Od tog doba je živela samostalno. Ali ona ničeg nije imala zajedničkog sa Hrvatskom, (za 2/3 manjom od sebe)… Uvek su bile i srodničke veze između Bosne i Srbije, otkad je Kulinova sestra bila udata za Nemanjinog brata humskog kneza Miroslava, od kojeg nam je ostalo poznato pravoslavno evanđelje. Kad je Nemanja od Grka osvojio Kotor, osvojio je i Bosnu od Mađara, koji su je bili uzeli nešto ranije (1136), uzimajući i titulu bosanskih kraljeva. Bosna je i dalje priznavala Nemanjinu vlast. Dragutin je Bosnu dobio u miraz od Mađara. Dušan je imao zato u svojoj tituli i Bosnu.
Nakon kratke vlade Kulinovog naslednika Stevana, ban Ninoslav sve svoje državljane zove samo Srbima. Jedan Papa, potvrđujući neka prava Dubrovačkoj crkvi, u svom pismu zove Bosnu srpskom zemljom: "srpska država to jest Bosna". Regnum Servillae quod Bosna (Farlati-Colleti: Ecl. Rag. Historia; Smičiklas: Dipl. Zbornik, 195; Đerić, 37). A zna se da su bosanski kraljevi potpisivali u svojoj tituli da su najpre kraljevi Srba, pa tek onda Bosanaca. Veliki Tvrtko je imao titulu: "Kralj Srbljem, Bosni i Primorju". (Mon. Serb. 187) Tako i kralj Tomaš (ibid. 438). - Šta bi govorili Hrvati u ovakvom slučaju?
Za sve se ovo dobro znalo i u Đakovu, kad se pravio plan da se okrene propaganda na Bosnu, gde bi Rim i Beč mogli imati zajedničkih interesa da sa Zagrebom rade zajednički. Istina, Zagreb u prvo Štrosmajerovo doba, bio tek jednospratna palanka. Jedan naš pisac navodi ove reči jednog hrvatskog književnika: "Za vreme kad je Hrvatska imala svoj najmanji opseg, broj dimnjaka iznosio je u svemu oko tri hiljade, a pre toga je sama križevačka županija imala dvanaest hiljada dimnjaka". (Predavec, Selo i seljaci, Zagreb 1934). Ovo prebrajanje po dimnjacima bilo je, doduše, ranije. Ali kad su još pri kraju XVIII veka, cela Hrvatska sa Slavonijom imale, kako piše istoričar dr Rudolf Horvat, budžet od svega 49.210 rajnskih forinti, jedan vek docnije, u doba Štrosmajerovo, uvek isto rodna i isto velika Hrvatska, nije odista mogla imati ni tada nesrazmerno veće bogatstvo.
Kad je Rački jednom bio u Beogradu, vratio se očaran, i govorio da ih je Beograd daleko za sobom ostavio u svakom pogledu; a Kukuljević se hvalio kako je od Srba naučio da bude patriot. Ali to nije smetalo da ipak srpska Bosna postane glavnim predmetom politike đakovačkog biskupa. Onda se počelo i prvi put pisati o Bosni. Iz tog kruga izišla je i famozna "Povjest Bosne" Vjekoslava Klajića, sva apokrifna, sva tendenciozna. Klajić je pisao o Bosni da onamo žive 95% Hrvati, a ono su drugo Cigani i Arbanasi. Docnije će doći Starčevićanstvo, krajnja levica Štrosmajerove stranke, (kao što je do danas frankovština bila krajnja levica Mačekove stranke), da pod uticajem opet Nemca, Paula Ritera, pohrvaćenog Pavla Vitezovića, uopšte negira da Srbi postoje. Srbi, koji su u srednjem veku imali carevinu najjaču na Istoku, kad su Hrvati imali samo jednu gluhu katoličku parohiju; i Srbi koji su u XIX-om veku imali opet slobodnu kraljevinu, kad su i dalje Hrvati bili jedna mađarska provincija, kojoj su njeni gospodari i još 1835 g. nametnuli za školski jezik mađarski, a 1849-1859 g. Austrijanci nametnuli za školski jezik nemački…!
Vuk Karadžić je govorio da Hrvatima ništa ne fali nego narod. Stoga su u Đakovu mislili da taj narod treba odista napraviti, a da je za to ostala bila još samo Bosna. Ali prva teškoća, to su bili bosanski franjevci, do onog vremena nezavisni i slobodoumni. Oni nisu znali za Hrvate, niti imali ikakve veze sa njihovim klirom, a bili čak ponosni što je nekad njihova hierarhija išla i preko Slavonije, sve do Budima. Posle zauzeća Dalmacije od strane Austrije, Beč je preko svojih onamošnjih konsula zaštićavao bosansko katoličanstvo, i školovalo onamošnje katoličke sveštenike. Ali najednom 1841, Austrija je prestala sa ovim školovanjem. Tad je nova situacija franjevaca bosanskih postala pogodnim za Hrvate, odnosno za Štrosmajera.
Bosanski franjevci su sami imali svog šefa hijerarhije, kojeg su oni birali, i koji je stanovao u kakvom bosanskom samostanu. Pisali su svi ćirilicom. Zvali su se "kršćanima" za razliku od pravoslavnih, koje su zvali "rišćanima". Možda je na ove ljude mislio Angelo Roka kad je pisao: "A Bosanci, između ostalih plemena koja govore SRPSKIM jezikom, obično upotrebljavaju i odabraniji način govora" (Bibl. Vaticana, 171, Đerić).
Tako su u Dalmaciji i Lici i Slavoniji katolički sveštenici uopšte i vrlo često srbovali, pisali srpske rodoljubive pesme, i služili se samo ćirilicom. Poznato je kako je Matija Reljković u svom "Satiru" pisao svojim Slavoncima da su njihovi stari "SRPSKI štili i SRPSKI pisali". A jedan od današnjih istoričara katoličkih, dr fra M. Gavranović, piše odnosno ovih Reljkovićevih stihova: "To srpsko pismo i knjiga, koje ovdje spominje Reljković, jeste bez sumnje religiozna literatura bosanskih franjevaca, pisana ćirilskim pismom, jer su se bosanske franjevačke nadležnosti do 1757 g. prostirale preko Slavonije čak do Budima. (Dr fra Gavranović: Uspostava red. kat. hijer.).
Zato se Štrosmajer nije ustezao da povede otvorenu borbu protiv bosanskih franjevaca. Kaže se da je ta njegova borba trajala punih četrdeset godina! Kako se rešio da dadne franjevcima drukče školovanje pod svojom rukom i po svom načinu, napravio je za njih naročito Sjemenište u Đakovu, piše fra Gavranović. A u Rimu je uspeo da Sveta Stolica sama postavlja franjevcima bosanskim njihovog starešinu, a ne, kao ranije, da to čine oni sami, (kao da se katolička Crkva treba da pravi nacionalnom, kao Svetosavska). Uticaj Štrosmajera na Franjevce bosanske je vremenom postao odista osetan. Svako zna držanje pesnika fra Grge Martića za vreme okupacije Bosne.
Za vreme tursko-srpskog rata, 1875-1878, sve prilike su pokazivale da će srpske države, koje su ratovale za Bosnu i Hercegovinu, dobiti te zemlje kao pobedioci. Međutim i Beč i Vatikan su puno radili, naprotiv, da narod onih zemalja ne pristane na takvu okupaciju. U tom su im puno pomagali Hrvati, tražeći i od franjevaca da rade zajedno za Austriju i za katoličku crkvu. Fra Gavranović u svom delu navodi i kako postoje dokumenta, da su posle nevesinjske puške, iz Beča slate instrukcije njihovom ministru pri Vatikanu, grofu Paru, za dejstvovanje u tom pravcu. Ne treba ni predpostaviti da u takvoj situaciji Štrosmajer nije sve činio što su hteli Papa i Car austrijski u pogledu Bosne. Čak treba biti siguran da je za austrijsku okupaciju onih dvaju srpskih zemalja bio u diplomatskoj akciji u Berlinu, jedan krupan faktor Štrosmajer, tvorac"jugoslavizma".
Poznato je kako je u XVI vijeku, jedan Štrosmajerov prethodnik, hrvatski kaluđer, učeni Križanić, išao u Rusiju sa idejom da celu slavensku Rusiju privede katoličkoj Crkvi. Imao je teoriju da, za uspeh u ruskom svetu, ne treba napadati Pravoslavlje, kao što se ranije radilo, nego, naprotiv, propovedati kako su obe hrišćanske vere jednake u osnovi, ali da su Grci prevarili Ruse. Školovan u jezuitskom manastiru grčke narodnosti u Rimu, da bi se naročito spremio za ovakav napad na grčku crkvu, on u Rusiji razvija dotle nepoznatu katoličku propagandu u najvišim krugovima. Pisao je u Rim da će, ako samo uspe da dobije mesto bibliotekara u carskom Dvoru, pokatoličiti Carevu porodicu, a zatim i ceo ruski narod! Križanić je bio proteran iz Rusije.
Ali treba verovati da je ovim putem išao i "jugoslavizam" đakovački. Navešćemo docnije samo jedan primer koliko je u vreme okupacije Bosne katolički klir bio zabrinut za svoju Crkvu i pastvu u Bosni, ako bi se situacija izmenila onamo na štetu Austrije. Način Križanića u Rusiji je, uostalom, vezan za sve dobre sluge Crkve, isto kao i za Štrosmajera, staratelja katoličkog klira u Bosni.
VII
Nemoguće je ikakvom zdravom mozgu pretpostaviti, da se za austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine borio i Papa rimski i Car iz Beča, a da je Štrosmajer, vrlo ugledni magnat svoje Crkve, ostao skrštenih ruku; i sanjajući o tom da pravoslavna Srbija zauzme one krajevima u kojoj živi i skoro četvrtina katoličkog naroda!… Verski rat u Hrvatskoj protiv Srba jedva je vek ranije vođen iz Beča po volji Marije Terezije, i za dugo godina. Jedan dokumenat ćemo navesti koji je dovoljan da se vidi šta je i ovog puta bilo iza kulisa. U već pomenutoj knjizi istoričara fra Gavranovića, piše: neki Alojz Boroša, superior časnih sestara u Zagrebu, predlaže austrijskoj vladi da u Bosni pokatoliči sve muslimane, i da ih zatim pohrvati, kako bi na taj način suzbili političke aspiracije Srbije, pošto su se "ideal srbski" i "srbska vjera" duboko usadile u srce po Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Sloveniji i Južnoj Macedoniji: i svaki austrijski patriot. bio on Nijemac. Hrvat ili Mađar, treba sa ovim da dobro računa". - Štrosmajer ,je imao u Bosni velikog prijatelja, a također velikog neprijatelja franjevaca, Štadlera. sarajevskog biskupa, koji je odista počeo katoličenje muslimana sa jednom muslimankom, ali je stvar otkrivena, i prešla u javni skandal, a zamalo što nije došlo i do krvoprolića.
Da pođemo dalje.
Kada je došlo da Austrija izvrši u Bosni okupaciju, Dalmacija, koja se nadala prva izvući otud korist, i duhovnu i ekonomsku, bila je razočarana vladom mađarskog ministra Kalaja, zatim Apela, zatim Virtemberga, zatim Hojoša. Dalmatinski prvak Mihovilo Pavlinović, napiše u to vreme knjigu i raspravu, u kojoj je dokazivao da Bosna istorijski pripada hrvatskom narodu i Dalmaciji. Ovaj pisac, kojeg je Štrosmajer nazivao svojim "milim pobratimom", stojeći u vezi sa Đakovom, išao je za jednim krupnim ciljem: ako se Bosna i Hercegovina odista vežu za Dalmaciju, a Dalmacija zatim bude zajednički povezana u Trojednoj Kraljevini sa Hrvatskom i Slavonijom, onda bi tako Bosna, par ricochet, bila uključena i u Hrvatsku, što je bio i inače ideal već od vremena Ilirstva.
Ne treba zaboraviti da je Štrosmajer radio na tom "hrvatskom okviru" kao jedan meću prvima. Godine 1869, car Franja Josif je patentom od 5 marta, bio proširio svoje Državno Veće u Beču, i pozvao 38 većnika iz svih zemalja monarhije, kojom je prilikom Da.lmaciju zastupao Franjo, knez Boreli iz Zadra, a Hrvatsku barun Vranicani iz Zagreba. U sednici 25 septembra te iste 1860 g. Vranicani je krenuo pitanje ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom (pošto je Dalmacijom upravljala Austrija, a Hrvatskom je upravljala Mađarska). Odmah se je javio za reč onda mladi biskup Štrosmajer da dokaže kako je po sredi "istorijsko pravo majke Hrvatske", n jedna "hitna potreba", koja ne trpi odlaganja. I na konferenciji prvaka koji su se zatim, na poziv bana Šokčevića, bili skupili da ovo pitanje urede i među sobom, i prema monarhiji, Štrosmajer je opet vodio glavnu reč. Tražio je i Istru. (Frano Ivanišević: Narodni Preporod u Dalmaciji, 1932, Cool

. Nikad nije Štrosmajer ni docnije propuštao da bude prvi u pitanju vezivanja hrvatskih zemalja u jedan državni i administrativni blok.
Na nesreću, Pavlinovićeva knjiga izazva razdor sa Srbima dalmatinskim, koji su do tog vremena olakšavali celu borbu Hrvata protiv Talijanaša za narodni jezik i škole u Dalmaciji. Najednom su sve veze kao mačem bile pokidane, nakon knjige Pavlinovićeve, kad se Srbima dalmatinskim počelo govoriti o lažnim pravima Hrvatske i Dalmacije na srpsku Bosnu. Oni ubrzo stvoriše onamo i zasebni Srpski Klub, i svoj list "Srpski Glas", u Zadru, istaknuvši da Srpstvo .jedino ima istorijska prava na Bosnu i Hercegovinu, i da se, dakle, na takav način ne daje dalje bratovati. Pošto su dotle Hrvati uspevali samo pomoću dalmatinskih Srba, ovi im posle ovakve podvale, otkažu pomoć na prvim izborima, glasajući s autonomašima, čime Hrvati izgube većinu; čak i to da njihov vrlo ugledni prvak Miho Klajić ne uđe u Sabor. Hrvati su tad uzviknuli: Izdajnici! Tako će posle i u Hrvatskoj, nakon hrvatskih nasilja, Srbi i u 1906 g., iz taktičkih razloga politizirati sa Mađarima, našto će im Hrvati i ovaj put povikati: Izdajice! Mađaroni!
U Bosnu su bili sa austrijskom okupacijom došli mnogi agilni prijatelji đakovačkog biskupa Štrosmajera. Naročito Dlustuš za prosvetu, Treščec za upravu, Herman za propagandu. Međutim, pored sveg Ilirstva i docnijeg Jugoslavizma, pokret hrvatski je ostao u Bosni ograničen na čisto katoličke mase. - Ni u drugim srpskim zemljama, gde je bilo katolika, nije još hrvatsko ime bilo dovoljno razgovetno; čak ni za duže vremena. Jedan poznati naučnik iz Dubrovnika, do Baldo Bogišić, pita u ovom ogledu svog prijatelja prof. Vjekoslava Jagića: "Jer ko su pravi Hrvati? Da li kajkavci zapadne tri županije, ili su Hrvati samo čakavci dalmatinskih otoka, kao što je Daničić mislio; ili su Hrvati one naseobine Ugarske (i u Burgenlandu) kojih je pjesme skupio Kurelac…" (muzičar). Ovaj Dubrovački katolik pita ovako Jagića još 14 septembra 1894. godine!… (Jagić, Spomeni, 356). Srpski veliki filolog Daničić je odista pisao da se Hrvati nalaze samo u tri županije, gde mesto "šta" govore "kaj"; i da ih zato zovu kajkavcima; dodajući: "Ali je jezik njihov prijelaz od novog slovenskog (tj. slovenačkog) na najbliži susjedni" (Dr. Daničić, Dioba slovenskih jezika, Beograd, 1874). Inače teza Daničićeva je bila da su Hrvati u osnovi samo čakavci, kao što se vidi u njegovoj studiji "Razlika između srpskog i hrvatskog Jezika". Što se tiče Srba, svi štokavci su Srbi (kao što je utvrdio n Vuk Karadžić), pa ma gde oni prebivali, mislio je i Daničić.
Štrosmajerovi ljudi u Bosni ipak su uradili neverovatne stvari. Između ostalog, sabirali su onamo srpske narodne pesme i iste poslali Matici Hrvatskoj, koja ih je izdala u 12 knjiga, kao "Hrvatske Narodne Pjesme"! Ovo je bio nesumnjivo najveći i najružniji plagijat koji je ikad učinjen u evropskoj literaturi. Ovom prilikom su bili indignirani i sami hrvatski naučnici, koji su književnost stavljali izvan politike. Profesor bečkog univerziteta, Jagić, piše dr Franu Račkom, istoričaru: "Tako je Matica Hrvatska izazvala svojom odlukom da izda nekakve "Hrvatske narodne pjesme" čitavu buru od straha. DA ĆEMO I TO BLAGO OTETI SRBIMA. Ja zbilja i sam mislim da kod narodne epske poezije ne bi trebalo suviše isticati hrvatsko ime; jer što je nekoć bilo stari hrvatskih motiva, čini mi se da je PROPALO pod navalom novih sižeta, koji su dolazili s Turcima sa Istoka. (Jagić, Spomeni, I, 167). Kao što se vidi, Jagić obraća pažnju da su posle dolaska Turaka i stvaranja tom prilikom srpskih eposa o Kosovu i Marku, srpske narodne pesme neosporno samo srpska tvorevina, koju ne bi u Zagrebu trebali onako bezočno prisvajati.
Očevidno, Srpstvo u Bosni nije imalo opasnijeg neprijatelja nego što je bio šef hrvatskog "jugoslavizma", biskup Štrosmajer, kojeg su primili bez rezerve vrlo malo učeni srbijanski političari, najviše na reč naših Srba političara iz Hrvatske, još najzbrkanijih od svih naših javnih ljudi svoga doba. Malo je trebalo da nam proture Štrosmajera za drugog Svetog Savu! Makar i kao naročitog prijatelja Cara, i dinastije habsburške, i najboljeg austrofila, i najiskrenijeg propagatora katoličanstva in partibus infidelium.
_________________
Ars longa, vita brevis