Tragedija

Tragedija se oduvijek smatrala najvišim oblikom dramske književnosti, isto onako kako se danas roman smatra najvišim oblikom proze.
Tragedija je nastala i ostavila svoj najviši domet u antičkoj Grčkoj u 5. stoljeću p.n.e., «zlatnom stoljeću» grčke kulture.
Grčka tragedija nastala je iz grčkog mita i zadržala ne samo njegovu tematiku i građu već i njegov duh, univerzalnost, te njegovu duboku usađenost u život grčkog čovjeka.

Postanak tragedije vezuje se za mitove i rituale posvećene Dionisu, božanstvu plodnosti. Smatra se da je ime tragedija nastala od grčke riječi tragos što znači jarac (simbol boga Dionisa), pa otuda i tragedija kao jarčeva pjesma.
Pripadnici Dionisovog kulta su bile najčešće žene po imenu bakhatkinje (prema latinskoj verziji Dionisovog imena Bacchus).

Tragediji kao književnom obliku prethodila je horska pjesma pjevana na Dionisovim svetkovinama i u njegovu čast, poznata po imenu ditiramb.

Junak iz grčke tragedije je obilježen «tragičkom krivicom» koja se tiče «slijepe» i «iracionalne» sudbine i ne može se svesti na pitanje dobra i zla.
On se ne odlikuje samo junaštvom, već i drškošću, smjelošću da izaziva sile koje su neuporedivo jače od njega i koje će ga na kraju pobjediti.
Granice koje heroj takvim svojim djelima razbija i prevazilazi nisu samo granice ljudske moći i smjelosti nego i ljudskog morala.
Grčki heroj je junak u smislu nadilaženja ljudske norme, odnosno zbog toga da pokaže da je čovječanstvo sposobno doseći razinu nadljudskoga i pomjeriti ljudske granice.

Nastanak tragedije kao dovršene forme prepisuje se pjesniku Tespisu ili Tespidu, a njeni najveći rezultati ostvareni su u djelima Eshila, Sofokla i Euripida.

Okovani Prometej (Eshil)

Prometej je pomogao Zeusu u borbi protiv titana, ali kad je Zeus htio da zajedno sa titanima uništi i ljude, Prometej mu se usprotivio te kako to biva u tragedijama, doživio svoju tragičku sudbinu.

Radnja počinje u trenutku kada je Prometej učinio svoje djelo i osuđen je od Zeusa da bude prikovan za kavkasku stijenu, gdje će mu jedan orao vječito kljuvati džigericu. Prikivanje treba da obavi Hefest, božanski kovač, koji oklijeva iz sažaljenja i naklonosti prema Prometeju, dok ga simbolički lik pod imenom Vlast tjera da brže vrši svoju dužnost.
Okean, Prometejev prijatelj, savjetuje mu da se ne prkosi, jer Zeus može i da mu oprosti, a može i da ga kazni.
Da bi prikazao Prometejeve herojske vrline, Eshil koristi jednu verziju mita po kojoj se Zeus pribojava Prometeja i želio bi da ga pridobije. Po toj verziji, Prometej je jedini u stanju da objasni jedno proročanstvo Mojri, pletilji sudbina, koje tvrdi da će Zeusa i njegovu vlast ugroziti jedan od njegovih sinova. Tako da bi Zeus bio voljan da u zamjenu za objašnjenje tog proročanstva daruje Prometeju slobodu.
Kao posrednika u toj razmjeni, Zeus šalje Hermesa (glasnika bogova) koji će znati da zastupa Zeusove interese.
Međutim Prometej ostaje nepokoljebljiv i time izaziva Zeusov bijes, te će ga bog munjama i gromovima na kraju baciti u bezdan.


Ova tragedija nema pravu dramsku radnju, pa je radnja Okovanog Prometeja oskudna, patetična i veoma dramatična, bez zaokreta, preokreta i iznenađenja.

Lik Eshilovog Prometeja je tragički u smislu herojske vrline (arete) i tragičke krivice (hamartia).
Kad u drami susrećemo njegovo veliko junačko djelo, pomoć ljudima koju je pružio uprkos Zeusovoj volji već je davno ostvareno.
Postavlja se pitanje da li će se Prometej pokajati za sve i učiniti Zeusu uslugu, kojom će ovaj Prometeju sve oprostiti. Ali Prometej nije takva ličnost koja misli samo na sebe, te u ime potrebe da ničim ukalja djelo koje je ostvario, odbija svaku pomisao na nagodbu sa Zeusom.
Zato Prometej i žrtvuje svoj život zbog svih ljudi, te se smatra pravim tragičkim junakom.

Orestija (Eshil)

«Agamemnon», «Žrtva na grobu» i «Eumenide» jedina su sačuvana antička trilogija koja se zove «Orestija».
U trilogiji je riječ o kobnoj sudbini Tantalovih potomaka, o tragediji poznate obitelji Atrejevića. Njihova povijest vezana je nizom strašnih zločina koji su izazivali nove zločine.
U «Agamemnonu» Klitemestra uz pomoć ljubavnika Egista ubija muža Agamemnona kad se vratio iz Troje. U «Žrtvi na grobu» Orest prema Apolonovu naređenju osvećuje oca ubojstvom majke i Egista, a u «Eumenidama» Oresta progone božice osvete, Erinije. Od krivnje ga oslobađa vrhovni atenski sud, Areopag.
Kada se, kao vrhovni zapovednik ahejske vojske, vratio iz trojanskog rata, na gozbi koja je priređena njemu u čast, Agamemnona je ubila grupa plaćenika koje je, zajedno sa Klitemnestrom, ženom Agamemnona, unajmio Egist, Agamemnonov bratić, da bi, oženivši se Klitemnestrom, postao mikenski kralj.Egist je preduzeo sve da ubije i Oresta, kao jedinog i zakonitog naslednika Agamemnonov prestola, ali ga je u tome sprečila Elektra, Orestova sestra, koja mu je, uz pomoć njegove dadilje Arsinoje, pronašla utočište kod fokidiskog kralja Strofija, muža Agamemnonove sestre Anaksibije. Kralj Strofije je prihvatio i odgojio Oresta kao svoga sina.Pre Trojanskog rata bilo je dogovoreno da se Orest oženi svojom rođakom Hermionom, Menelajevom i Heleninom kćerkom, ali po povratku Agamemnona i događaja koji su usledeli i nakon što je Orest ubio svoju majku, Menelaj udaje svoju kćerku za Neoptolema, Ahilejevog i Didamijinog sina.
Nakon sedam godina, u dvadesetoj godini, delfijska proročica je naredila Orestu da se vrati kući i osveti očevu smrt, i on se, zajedno sa svojim prijateljem Piladom, Strofijevim sinom, vratio u Mikenu. Na grobu svog oca Agamemnona, Orest se sreo sa svojom sestrom Elektrom i tu su se dogovorili kako će se osvetiti.Elektra je, kao nepoznatu osobu, uvela Oresta u grad i najavila ga Klitemnestromi kao čoveka koji joj donosi vesti o Orestovoj smrti. Majka nije prepoznala sina, i kada joj je on saopštio da je Orest mrtav, zadovoljna je poslala po Egista. Kada je Egist ušao na vrata, Orest ga je ubio mačem, a zatim je, istim mačem usmrtio i svoju majku Klitemnestru.
U Eshilovim „Eumenidama“, Orest, posle ubistva poludi i počinju da ga progone Erinije, koje kažnjavaju zločine u porodici. Orest odlazi i pronalazi utočište u delfijskom hramu, i mada mu je Apolon naredio, preko delfijskih proročica da osveti očevu smrt, i on je nemoćan je pred Ernijama. Na kraju, Atina Oresta prima na akropolj i organizuje suđenje kojem presedavaju dvanaest atičkih sudaja. Posle suđenja Orestu, glasovi sudija su bili izjednačeni, ali je Atina stala na Orestovu stranu i dala mu oslobađajući glas. Posle ovakve odluke, Erinije puštaju Oresta, a samim time i bivaju proglašene kao Eumenide, ili „Milostive“, a Orest posvećuje oltar boginji Atini.

Car Edip (Sofoklo)

U ovoj tragediji riječ je o kraljevskom sinu kome je na rođenju proročište osudilo strašnu sudbinu: da ubije rođenog oca, da se zatim oženi majkom i čak izrodi djecu sa njom. U želji da spriječi ispunjenje proročanstva, otac ga daje jednom svom pastiru, da ga odnese u goru i ostavi sa divljim zvijerima.
Pastir se sažali te ga odnese drugom pastiru koji će ga odnijeti u drugu, daleku zemlju svom gospodaru.
Pastir ga usvoji i ne otkri mu njegovo projeklo. Kada je Edip odrastao, saznao je od proročišta kakva mu je sudbina i odluči da ode od kuće da bi onemogućio ispunjenje proročanstva.
Napustivši grad Korint, za koji je vjerovao da mu je rodni, uputi se prema stvarnom mjestu rođenja, gradu Tebi, u kojem je vladao njegov pravi otac Kralj Laj.
Na putu sretne starca sa kočijama koji mu naredi da se skloni s puta, no ovaj se razbijesni te ubije i njega i njegove pratioce, ne znajući da je taj starac bio njegov pravi otac Kralj Laj, koji je zapravo krenuo u proročište da pita kako da se oslobodi nesreće koja je zadesila grad Tebu. Nesreća je bila čudovište Sfinga, koje je imalo glavu žene, tijelo lava, orlovska krila i zmijski rep, zahtjevajući povremeno ljudske žrtve.
Sfinga je svakom putniku koji je ulazio u Tebu postavila jedno pitanje koje glasi: Koji to stvor ide ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a uveče na tri?
Nijedan čovjek nije bio u stanju da odgovori na pitanje, te ih je Sfinga proždirala. Međutim, Edip je uspio da shvati da se radi o čovjeku, te tim odgovorom ubija Sfingu. Nakon toga, zahvalni građani Tebe izabiru Edipa za svog novog vladara.
Edip se oženi Lajevom udovicom i svojom majkom Jokastom i izrodi s njom četvoro djece: kćeri Antigonu i Ismenu, te sinove Eteokla i Polinika.
Nad Tebu se navila nova nesreća, kuga, a proročište u koje je Edip poslao svog savjetnika, a Jokastinog brata Kreonta, kaže da je razlog tome prisustvo u Tebi ubice njenog ranijeg vladara Laja:
kad zločinac bude uhvaćen i kažnjen, kuge će nestati.
Edip poziva slijepog i vidovoitog vrača Tiresija da mu on pomogne u istrazi. Tiresije zna istinu i ne želi da Edipu otkrije tajnu koju zna. Tada Edip postaje zao i vrijeđa slijepog vrača, te ga prisiljava da mu kaže istinu. Tiresije mu ipak otkri tajnu da je Edip taj zločinac.
Tada Edip optužuje vrača da se zajedno sa Kreontom urotio protiv njega, da bi se Kreont dočepao prestolja. On razgovara sa Kreontom i dolazi do sukoba, kada se pojavljuje Jokasta i smiruje situaciju riječima da su se tvrđenja Tiresija pokazala netačna. Edip nastavlja sa istragom.
On zahtjeva da se pronađe jedinog svjedoka Lajevog ubistva, koji je otišao iz grada nekako u vrijeme kada je Edip postao kralj. Ako on potvrdi što je rekao, tj. da su Laja ubili razbojnici, Edip bi znao istinu.
Ali Edipa pogađa novi udarac. Iz Korinta stiže obavijest da je tamošnji kralj umro i da Edip treba da ga naslijedi. Takođe mu glasnik govori da ne treba da se boji proročanstva jer on i nije sin korinstkog kralja, te da ga je kralj lično donio kao malo dijete na dvor preuzevši ga iz ruku pastira kralja Laja.
Jokasti je sada sve jasno i ona odlazi u dvor gdje će se i objesiti. Međutim Edip pokušava da sve dokaze izvede na vidjelo i da sazna cijelu istinu. On prisiljava Lajevog pratioca, pastira koji ga je nekada kao dijete predao korintskom pastiru, da mu sve objasni.
Ovaj mu sve reče i kad Edip sazna za Jokastinu smrt, odluči i sebe da kazni strašnom nesrećom:
iglom iz njene haljine izbošće sebi oči, koje nisu vidjele ono što je vidio i slijepi vrač Tiresije.


U ovoj tragediji dolaze do izražaja Edipove herojske vrline i njegova tragička krivica, tako da se on može smatrati jednom vrstom junaka. Ali postavlja se pitanje: Zašto strada Edip, ako se ne suprostavlja nikakvoj višoj vlasti, kao što to čine Antogona i Prometej i bivaju kažnjeni?
Najopštiji odgovor na ovo pitanje dolazi iz toga što Edip pokušava da probije te ljudske granice i da se smatra herojem. Njegova tragička krivica je isto što i njegova herojska vrlina, tj. on nepokolebljivo i nemilosrdno raspetljava zamku sudbine u koju je bačen, sve dok se ona ne pretvori u omču za njega.

Antigona (Sofoklo)

Antigona je kćer Jokaste i Edipa što znači da već postoji razlog da joj sudbina bude tragična.
Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteokle nakon
godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome,
probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene, Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.
Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u
tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe, jedan od njih odlazi reći kralju.
Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog
brata.Tada ju odvode Kreontu koji je osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati
Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok, sa dječakom u pratnji.
On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta.
Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno: oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

Pitanje tragičke krivice i tragičke vrline Antigone, ovdje je savršeno jasno. Antigona je lik koji direktno izaziva sudbinu i vlast.

Ajant (Sofoklo)

«Ajant» je najstarija od sačuvanih tragedija, u kojoj Sofoklo obrađuje tragičnu sudbinu surovog i iskrenog ratnika. Kad je Ajant u silnoj gorčini htio ubiti Agamemnona i Menelaja, koji su nakon smrti dodijelili njegovo oružje Odiseju, Atena mu pomuti pamet, te on pokolje stoku. Došavši ka svijesti, uvidio je da se osramotio, pa se duboko postiđen i očajan ubija.

Čitava je tragedija u Ajantovom liku, u njegovoj odluci da sebi oduzme život. On se sramotio klanjem stoke pa mu život nema više sadržaja, a smrt je jedini način da spasi svoju čast.
Ovaj surovi i divlji junak pun je čovječnosti i nježnosti koje iskazuje u oproštaju sa sinčićem. U poslijednjem monologu, prije nego se baca na mač, sjeća se oca i majke. Šalje poslijednji pozdrav suncu, domovini, izvorima, rijekama, trojanskim poljima, svjedocima svoje slave. U tijeku tragedije Ajantova krivica blijedi i gotovo nestaje, što znači da je pjesnik očito htio nesreću junaka istaći više od krivice.

Trahinjanke (Sofoklo)

Ova tragedija je dobila naslov po ženama iz Trahina koje čine hor. Ona sadrži dvije različite, ali nerazdvojne radnje: tragediju Dejanire i tragediju Herakla.
Dejanira je vjerna i nježna žena koja nehotice uništava voljenog muža i sebe, a Heraklo muž koji se prepustio strastima divljeg nagona i razorio bračnu sreću. Dejanira se razlikuje od ostalih Sofoklovih likova u tome što je ona slaba, nesigurna i neodlučna, a ostali su opisani kao sigurni, odlučni i voljni.
Zato je ova slabašna žena silno zaljubljena u Herakla i u ljubavi joj je cijeli njen život. Iako je Heraklo pribavio novu ljubavnicu, Dejaniru ne obuzima nikakav osvetnički bijes.
U želji da sačuva ljubav nevjerna muža, šalje mu čarobnu košulju koja uništava Herakla. Protagonisti u tragediji se uopšte ne susreću, ali njihova povezanost je ostvarena u tome što se na njima kao žrtvama izvršava ista sudbina.

Filoktet (Sofoklo)

Filoktet je junak kojeg su grci polazeći na Troju iskrcali na otok Lemno zbog smrada, što se širio iz njegove rane. On ima Heraklov luk i strijele, bez kojih se ne može osvojiti Troja. Zato šalju Odiseja i Ahilejeva sina Neoptolema da ga pod svaku cijenu dovedu pod Troju.
Drama je sagrađena na sukobu triju različitih karaktera. Lukavom i bezobzirnom Odiseju opravdano je svako sredstvo za postizavanje cilja. Neoptolem je iskren i otvoren lik koji po naravi ne može činiti zlo, a Filoktet je uporan u nepopustljivosti. Filoktet je junak mržnje. Ona je strast kojoj je žrtvovao svaki osjećaj. On ima razloga da mrzi, jer je ostavljen 10 godina bez ičije pomoći. Boraveći u samoći spilje, podivljao je od zla i bijedna života. Srce mu se okamenilo i nasitilo mržnjom. Ni prevara, ni sila, ni uvjeravanja ga ne mogu navesti da pođe pod Troju.

Filoktet je bio vešt strelac, luk i strelu je dobio od Herakla, koji nikada nije promašio svoj cilj, te je kao takav bio pozvan od strane mikenskog kralja Agamemnona, da mu se pridruži u rat protiv Troje. Filoktet se odazvao pozivu i pridružio se pohodu na Troju. On je, samo sa sedam brodova, ali zato sa izvrsnim strelcima koji su prednjačili ispred svih ostalih Ahajaca. Putujući ka Troji, Filokteta je zadesila nesreća koja ga je sprečila da punih devet godina ne učestvuje u ratu. Filokteta su Grci ostavili na otoku Lemnu ili Hrisi pre početka Trojanskog rata jer ga je ugrizla zmija koju je Hera poslala da ga zlostavlja kao kaznu zato što je njegov otac služio Heraklu kojeg ona nije volela. Rana je nepodnošljivo smrdela, pa su vojnici odbili da sa njim nastave putovanje, tako da ga je Agamemnon, na predlog Odiseja, ostavio na ostrvu prepustivši ga sudbini. Ostavljen sam na ostrvu, Filoktet je bio besan na Grke, a posebno na Odiseja koji je posavetovao Agamemnona da ga napusti. Medon je preuzeo njegovu vojsku, a Filoktet je ostao sam na Lemnu devet godina.Helen, Prijamov sin, bio je mučen pa je tako otkrio način na koji Grci mogu da dobiju Trojanski rat. Grci bi morali da koristite Heraklov luk i strelu. Kad je Odisej to čuo, vratio se po Filokteta na ostrvo Lemna.Na putu ka Troji, Filoktet je saznao za prevaru Odiseja i zašto je ovaj došao baš po njega, ali, kada je hteo da iskoči iz broda, pojavio se Heraklo koji mu je naredio da mora da ode do Troje, gde će mu se rana izlečiti i gde će postići veliku slavu. Filoktet ga je poslušao i odmah po dolasku je strelom ubio Parisa, a u tom času je i njegova rana zacelila.Videvši da mu je rana zaceljena, Filoktet se pomirio sa Agamemnonom i Odisejom, i hrabro se borio sve do pada Troje, a bio je i jedan od izabranih boraca koji su u trojanskom konju ušli u grad Troju.Posle trojanskog rata, Filoktet je otišao u Italiju gde je osnovao grad Petiliju u Kalabriji.


Medeja (Euripid)

Tematska osnova ove tragedije vezana je za jedan od najpopularnijih grčkih mitova, za mit o Argonautima. Predvođeni Jasonom, odabrani grčki junaci krenuli su lađom «Argo» u potragu za zlatnim runom, čuvanim u zemlji Kolhidi.
Poslije mnogih peripetija u kojima su iskazali svoje junaštvo, stigli su u Kolhidu, gdje su se našli pred zadacima koji više nisu mogli biti ostvareni junaštvom, već samo magijom.
Tada se u Jasona zaljubi kći tamošnjeg kralja, čarobnica Medeja i pomogne Jasonu da otme zlatno runo. Kralj, shvativši podvalu, krene u potjeru za Argonautima, ali ga Medeja zaustavi ubivši svoga malog brata Apsirta. Zatim će Medeja spasti Jasona, svojim čarolijama i od mnogih drugih opasnosti, da bi se na kraju smirili u Korintu, i srećnom braku u kome će izroditi dvoje djece. Tada se Jason zaljubljuje u Glauku, kćer korintskog kralja i odluči da se njome oženi i dođe na korintski prestol, a da napusti Medeju.
Na tom mjestu počinje radnja tragedije. Medeja odlučuje vinovnika svoje nesreće da kazni najstrašnijom kaznom: da mu ubije djecu. Međutim, tom kaznom će ona sama, njihova majka, biti najsurovije kažnjena. U toj borbi između ljubomorne žene i majke leži osnova tragičke radnje.
Medeja se do kraja ostvaruje kao najstrašniji primjer tragičkog junaka koji u ime doslijednosti svome naumu prevršuje svaku mjeru ljudskosti. U istoj mjeri je strašna njena tragična sudbina: za nju nema više nikakvog riješenja na ovom svijetu, jer strašnijom kaznom od one kojom je sebe kaznila ne može biti kažnjena. Zato joj bog šalje svoja kola s krilatim zmajevima koja će je odnijeti zajedno sa njenom mrtvom djecom.


Hipolit (Euripid)

U ovoj tragediji Euripid daje psihološku analizu patološke strasti koja muči Fedru, drugu ženu kralja Tezeja, zaljubljenu u Hipolita, Tezejeva sina iz prvog braka. Erotsko-patološke strasti nosi Fedra u krvi jer je kćerka perverzne Pazifaje, koja je nakon ljubavne veze s bikom rodila čudovište Minotaura.
Pjesnik je napisao dva Hipolita. U prvom se Fedra usudila iskazati mladiću ljubavnu strast, te je gotovo poludila od uzaludnih pokušaja. U drugoj verziji, Fedrine ljubavne muke ocrtane su većom snagom. Ona se bori protiv strasti, ali nema moralne snage jer je slaba, kolebljiva i zavisna od tuđeg uticaja. Ima osjećaj stida i dostojanstva, pa vodi računa o svome ugledu i ugledu Tezejeva doma. Da bi sačuvala dobar glas, kleveće pred smrt pastorka. Tako se Fedra zavodnica iz prve, izgubljene tragedije, pretvorila u Fedru žrtvu.


Bakhe (Euripid)

Ovo je najtragičnija i najljepša Euripidova tragedija. Puna je straha i sažaljenja, blještavog lirskog zanosa, koje su prepuno planinskih samoća i čarobne prirode. To je drama bakhovske ekstaze, ali i drama ljudske slabosti pred snagom nepravednog i okrutnog božanstva.
Bakhe svjedoče snagu inspiracije, tragičnost i izvanrednu stvaralačku svježinu starca Euripida. Ekstaza i kult Dioniza sliče epidemiji koja nije bez analogije, sa nekim fenomenima religijskog zanosa kršćanskog srednje vijeka.

Komedija

Grčka komedija je nekih pedesetak godina «mlađa» od tragedije, ali joj se postanak takođe može vezati za dionizijske obrede. Od svojih prvih koraka komedija doslijedno ostvaruje onu bitnu razliku koja postoji između nje i tragedije, a koju je možda najbolje definisao francuski filozof Bergson:
tragedija i drama ostvaruju svoju punu vrijednost samo onda kada uspijevaju da izdvoje tragično u čistom obliku, u kakvom ono u životu ne postoji. Komedija, naprotiv, svoju specifičnu umjetnost ostvaruje onda kada se drži života u svoj njegovoj «prizemnosti», a udaljava se od stvarnosti jedino u svojim nižim oblicima. Najznačajniji predstavnik grčke komedije je Aristofan.




Žabe (Aristofan)

Naslov drame vjerojatno je parodija na sofistička nadmetanja, demagogije i uvjeravanja. Predmet komedije zapravo je Atena pri kraju Peloponeskog rata, između pobjede kod Arginuskih otoka 405. p. n. e. i konačnog sloma godinu dana kasnije kod Egospotama. U komediji je htio ukazati Atenjanima na mogući izlaz, spas od potpune propasti u ratu sa Spartom. Aristofan izlaže ideju da za Atenjane spas nije više ni u miru, ni u ratu već u povratku idealima prošlosti, idealima iz vremena pobjeda na Maratonu i Salamini koje simboliziraju na literarnom planu Eshilovi tragički junaci. Spas je u propuštenom: da su se držali načela mjere i pravednosti ne bi ni došlo do atenskog imperijalizma i beskrajnog ratovanja.
„Žabe” govore o bogu Dionizu koji putuje u Had sa svojim robom Ksantijom da vrati Euripida natrag u svijet živih. Pomogao mu je i njegov polubrat Heraklo koji je već bio u Hadu kad je išao po čuvara pakla - psa Kerbera. Dioniz se pojavljuje na njegovom pragu odjeven u lavlju kožu s toljagom u ruci, baš kako je Heraklo obično izgledao. Heraklo se nasmije, a Dioniz ga upita kako se najbrže može doći do Hada. Heraklo mu odgovara da se može objesiti, popiti otrov ili skočiti s tornja. Dioniz se odlučuje za dulje putovanje preko jezera Aheron, istim putem kojim je i Heraklo išao. Tamo ga preveze Haron, a Ksantiji nije dozvoljeno ući u lađu budući da je rob te mora hodati oko jezera. Dioniz začuje žabe - njihovo se kreketanje stalno ponavlja, te se priključuje i sam Dioniz (tako je komedija dobila ime). Dioniz se ponovno sastaje sa Ksantijom te kreću dalje, susreću brojne mitološke likove i, pošto su Dioniza smatrali Heraklom zbog iste odjeće, odlučuju razmijeniti odjeću. Eak nije mogao prepoznati koji je od njih bog, te odlaze Plutonu da riješi zabunu. Pluton to i čini i odlučuje postaviti Dioniza za suca u nadmetanju dvojice tragičara.Na posljetku Dioniz nailazi na Euripida u nadmetanju. Eshil je sjedio za počasnim mjestom najboljeg pisca tragedija za stolom. Održava se natjecanje, a Dioniz postaje sudac. Oba pisca citiraju vlastite stihove i ismijavaju jedan drugoga. Ubrzo je donesena vaga te je rečeno da svaki pisac kaže nekoliko riječi, a čije riječi imaju veću težinu, prevagnut će u njegovu korist. Euripid zamjera Eshilu: statičnost, sporo razvijanje dramske radnje, ostavljanje glumca bez teksta na sceni, preduge korske dijelove, suhoparan stil, čudne kovanice, tautologiju i pleonazme u prolozima. Euripid ističe u svom stvaralaštvu: uvođenje govornog jezika, potpuno predstavljanje svojih junaka u prologu, prikazivanje svakodnevnog života, navika, uvođenje likova iz svakodnevnog života koji govore jezikom običnih ljudi i vladaju zdravim razumom. Eshil zamjera Euripidu što je zanemario osnovne funkcije dramskog pjesništva - ispitivanje, učenje o moralu i razvijanje svijesti i razuma. On zamjera Euripidu: upotrebu istog metričkog klišeja u prologu, čestu upotrebu umanjenica, disparatnost ideje i slike, glazbene inovacije, obrađivanje trivijalnih tema pompožnim i patetičnim stilom, izbor tema i motiva koje loše utječu na građane. Dioniz moli Atenu za savjet i na posljetku Eshil pobjeđuje, te Dioniz odlučuje vratiti njega, a ne Euripida. Prije nego što je otišao, Eshil govori kako njegovo mjesto treba zauzeti Sofoklo, a ne Euripid.

HAMLET (William Shakespeare)

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KLAUDIJE, danski kralj
HAMLET, sin pokojnog i sinovac sadašnjega kralja
GERTRUDA, danska kraljica, Hamletova majka
POLONIJE, kraljev komornik i glavni državni tajnik
HORACIJE, Hamletov prijatelj
LAERT, Polonijev sin
OFELIJA, Polonijeva kći, Hamletova ljubav
ROSENCRANTZ i GUILEDENSTERN, dvorani, nekadašnji Hamletovi drugovi na sveučilištu

KRATAK SADRŽAJ:
Nakon iznenadne smrti danskoga kralja Hamleta, na prijestolju ga nasljeđuje njegov brat Klaudije i ubrzo se ženi Hamletovom udovicom Gertrudom, majkom mladoga Hamleta.
Mladom se Hamletu javlja očev duh koji mu otkriva da ga je Klaudije otrovao i zahtijeva od sina da ga osveti. Hamlet čini ludilo kako bi lakše izvršio osvetu i kako bi izbjegao sumnji da je opasan za kralja. Kraljev savjetnik Polonije nalaže svojoj kćeri Ofeliji, kojoj Hamlet udvara, da odbije Hamletovo udvaranje.

Polonije smatra da je Hamlet poludio zato što ga je Ofelija odbila. Kralj ne vjeruje da je Hamlet poludio zbog nesretne ljubavi pa želi istražiti uzrok Hamletova ludila. Da bi se uvjerio jesu li istinite optužbe očeva duha, Hamlet upriličuje predstavu tijekom koje se kralj odaje kao krivac.

Hamlet se uvjeri da je kralj zaista ubojica njegova oca, a kralj spoznaje da Hamlet zna njegovu tajnu. Nakon predstave, Hamlet je pozvan u ložnicu svoje majke i, smatrajući da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija. Kralj šalje Hamleta u Englesku s nalogom da ga tamo ubiju, ali Hamlet slučajno otkriva zavjeru, šalje kraljeve doušnike Rosencrantza i Guiledensterna u smrt, te se vraća u Dansku. Ofelija poludi zbog očeve smrti i rastanka s Hamletom.Njezin brat Laert, saznavši za očevu smrt, diže ustanak protiv kralja Klaudija, ali ga Klaudije uspije uvjeriti da je Hamlet kriv za Polonijevu smrt i nagovara ga da u dvoboju na prijevaru ubije Hamleta.

Igrom slučaja (ili providnosti), Laert i Hamlet zamijene mačeve u dvoboju te obojica bivaju smrtno ranjena otrovanim mačem. Kraljica Gertruda, opet slučajem ili providnošću, ispija otrovano vino namijenjeno Hamletu. Laert otkriva Hamletu kraljevu spletku, a smrtno ranjeni Hamlet ubija svoga strica, kralja Klaudija.


KRALJ LEAR (William Shakespeare)

Likovi
· Kralj Lir
· Goneril je Lirova pohlepna najstarija kć· erka.
· Regan je Lirova druga pohlepna kć· erka.
· Kordelia je Lirova najmlađa kć· erka, jedina koja se istisnki brine za oca.
· Kralj Francuske je jedan od Kordelijinh prosaca.
· Vojvoda od Burgundije je drugi Kordelijin prosac.
· Vojvoda od Albenija je zet Lira i muž Goneril, koju ljuti njegova blagost.
· Vojvoda od Kornvola je Reganin pohlepni muž.
· Grof od Kenta je Lirov odani sluga, koji biva izbač· en sa dvora nakon što se pobuni protiv Lirovog tretmana prema Kordeliji. Kasnije se vrać· a pod imenom Kaijus.
· Grof od Glostera je otac ljubavnika Goneril i Regan.
· Edmund je ljubavnik Goneril, a istovremeno i ljubavnik Regan, ali one to u poč· etku ne znaju.
Radnja
Drama počinje Lirovom odlukom o povlačenju sa trona, kojeg namjerava ostaviti svojim kćerima, Goneril, Regan i Kordeliji. Starije dvije su već udate, dok Kordeliju prose Kralj Francuske i Vojvoda od Burgundije. Senilni kralj predlaže natjecanje; svaka će kćerka dobiti onoliko zemlje koliko ocu iskaže ljubavi kroz govor. Kordelija odbija slijediti primjer sestara i laskati ocu, nakon čega biva izbačena sa dvora, a svu zemlju dodjeljuje Goneril i Regan. Grof od Kenta tada protestuje protiv ovoga čina, zbog čega ga Lir izbacuje sa dvora. Kralj Francuske ipak ženi razbaštinjenu Kordeliju, što želi kasnije iskoristiti kao casus belli za invaziju na Britaniju.
Nedugo nakon što je napustio tron, Lir otkriva da su se osjećaji Goneril i Regan prema njemu naglo ohladili. Grof od Kenta vraća se na dvor prerušen i pod imenom Kaijus, kako bi štitio kralja kojem je ostao odan. Započinje svađa između Goneril i Regan oko Edmunda, čovjeka u kojeg su obje zaljubljene. Sa druge strane, one se moraju suočiti sa francuskom armijom koju predvodi Kordelija, a čiji je cilj vratiti Lira na tron.
Grof od Glostera se suočava sa Vojvodom od Kornvola, ali ga od smrti spašavaju Vojvodine sluge, kojima se nije sviđao odnos Vojvode prema Liru. Vojvoda od Kornvola vadi Grofu od Glostera oči. Jedan od sluga ranjava Vojvodu, ali slugu ubija Regan, nakon čega Vojvoda od Kornvola podliježe ozlijedama.
Osljepljeni Grof od Glostera se pokušava baciti sa stijene, ali ga spašava njegov sin Edgar. Lir i Kordelija se sastaju se sastaju u zatvoru gdje je Lir ležao i pomire nedugo prije sukoba Francuske i Britanije. Edmund tada naređuje da se otac i kćerka pogube. Goneril otruje Regan ,a Edgar se prerušava i smrtno ranjava brata Edmunda. Vidjevši svoga ljubavnika mrtvog, Goneril se odlučuje na samoubistvo.
Naredba kojom se poništava Edgarova odluka o pogubljenju Lira i Kordelija stiže prekasno; Lir u rukama već drži Kordelijino tijelo, a zatim i sam umire.

MIZANTROP (J. B. Moliere)

Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin - umjetnički: Moliere. Rođen je 1622. godine,
kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom "Znamenito kazalište" nakon koje piše i izvodi velika djela. Najpoznatija djela: Smušenjak (izveden 1655.), Kačiperka (1659.),
Tartuffe, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

Mjesto radnje:
Pariz, Celimenina kuća

Vrijeme radnje:
XVII. stoljeće

Likovi:
Alcelse - štovatelj Celimenin
Philinte - prijatelj Alcesteov
Oronte - štovatelj Celimenin
Celimena - Alsesteova ljubav
Elijanta - kuzina Celimenina
Arsunoja - prijateljica Celimenina
Acaste i Clitandre - markizi
Basque - Celimenin sluga
Du Bios - Alcesteov sluga

Sadržaj:

Prvi čin
U prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabrani ljudi. Uto dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.

Drugi čin
Drugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za to nije ona
kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.

Treći čin
Dogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim "savjetom" da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.

Četvrti čin
Alceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli i govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbog vrijeđanja pjesnika.

Peti čin
Alcaste priopćava Philinteu da kani otići iz njihova društva, no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice. Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže da se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.

O djelu:
Djelo poput ovog procjenjuje iskrenost ljudskih osjećaja.U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i novcu može se vjerovati samo onima iz čijih usta govori iskrenost.
Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane, no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška što nije uvidio da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti.To dovodi do rata sa čitavim ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.

FEDRA (Jean Racine)

Sadržaj:
Hipolit govori Teramenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i klonit ružnih mjesta. Teramen ga pita dali možda bježi od ljubavi prema Fedri; Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju.Teramen ga moli za pravi razlog njegova odlaska. Prije odlaska Hipolit se otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi. Fedra govori Enoni kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći.Fedra priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita. Panopa govori Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele njezina sina za vladara, pošto je umro kralj (Tezej). Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, te neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Aricija pita Himenu na koji način je Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.
Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju. Aricija ne vjeruje kako je Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit se sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojat za svog sina dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi te mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt. Teramen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire te kako od sramote neće moći stati pred Tezeja, te da i ako mu ne kaže ništa se neće promijeniti. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja. Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej na neki način shvaća kako mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman, te se pita kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila.

Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovat da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj,
kada zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da zbog toga što je učinio jako pati. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati. Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznavaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti.

Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula. Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja, jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.

Analiza likova:

Fedra
Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom. Kasnije shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).

Hipolit
Sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonaka. Žrtva je tragične sudbine. Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek. Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.

Tezej
Sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac, te ja kao takav uzor svome sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli svog sina. Također častan čovjek, misleći kako će se dijelom iskupiti, sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.

FAUST (J. W. Goethe)

1. Posveta - obracanje ''lelujavim oblicjima'' , tj. sjenkama onih kojih vise nema .

2. Predigra na pozornici - dat je razgovor upravnika pozorista , glumca i pjesnika. Direktor zahtijeva djelo koje ce zabaviti publiku ,glumac trazi lak i veseo komad u kome ce iskazati sebe , a pjesnik govori o svom snu-da se vine do najvecih tajni zivota .

3. Prolog na nebu - na nebu se vodi razgovor izmedju Boga i andjela , a posebno izmedju Boga i satane Mefistofela o covjeku i zivotu na zemlji. Mefistofel u svemu vidi jad i bijedu , covjek je za njega malen i beznacajan. Bog tvrdi da nisu svi takvi i kao primjer uzima Fausta .

4. Prvi dio tragedije - Faust u svojoj sobi sa zeljom da ovlada tajnama svijeta; proljetna svetkovina u prirodi i Faustov izlazak medju obicne ljude ;pojava crnog psa, djavola , koji se preobrazava u mladica; Mefistofel i Faust sklapaju savez ; odlazak u Auerbahov podrum u Lajpcigu.

5. Vjesticina kuhinja - vjestica podmladjuje Fausta napitkom ;Faust se zaljubljuje u mladu Gretu ; prvi put osjeca strast , srecu , ljubav , ali i patnju - sve ono sto mu je do tada bilo strano ; Faust se sukobljava sa Gretinim bratom ; Greta radja vanbracno dijete , ubija ga i zavrsava u tamnici .

6. Valpurgina noc - Mefistofel vodi Fausta na planinu Harc ; idu na brijeg vjestica , a tamo se odigrava sve sto predstavlja izopacenu stranu ljudske prirode .

7. San valpurgine noci - gosti su Geteovi savremenici odvrgnuti ironiji i podsmijehu : idealista , dogmaticar , skepticar .

8. Silazak u polje - Faust se vraca svojoj zemaljskoj opsesiji - Greti , saznaje da je u tamnici i zeli da je uz Mefistofelovu pomoc oslobodi .

9. Tamnica - Greta u ludilu ocekuje smrt ,kaznu prihvata kao jedinu mogucnost iskupljenja za ono sto je , podlegnuvsi strastima ucinila .

Najznacajniji likovi u ''Faustu'' su : Faust , Mefistofel i Margareta .

Faust - ima oko 60 godina .U dosadasnjem zivotu osjetio je samo napor , muku i odricanje. Tezi da sto vise ovlada ljudskim saznanjima ,da potpuno razumije svijet , covjekove tajne i nebeska prostranstva.Oslobadjajuci se svega sto je zemaljsko on se vezuje za nebesko. I dok se vezuje za nebesko, obican zivot mu se otima i cini mu se nedostupnim , bez obzira sto je tako neposredan i blizak .
Faust je uvjeren da se culno u njemu nece uzdici iznad uma , medjutim , predodredjen za nauku nije se mogao snaci u svakodnevnom zivotu. Nosio je osjecaj nesigurnosti, ali podmladjen i vodjen Mefistofelom dozivljava preobrazaje: zaboravlja na nauku i odaje se culima.Zaljubljuje se u Gretu, osjeca spremnost na solidarnost , na zrtvu za druge. To je znak da se ocovjecuje. Ali njegovo bice sve vise ide za strastima koje iskljucuju obzir prema drugima. To ga cini egoisticnim . Kad nalazi Gretu , pokusava da je spasi , ali ne i po cijenu da izgubi zapoceti zivot . Ne ostaje s njom , vec s Mefistofelom odlazi u nove pohode .

Mefistofel - kao satana nije neprijatelj bozanskog poretka, sto se vidi iz Prologa na nebu. Izmedju Boga i Mefistofela vladaju tolerantni odnosi u kojima cak ima i prijateljstva. Za sebe kaze da je kriticar i negator svega postojeceg . Poziva Fausta da se preda culnosti , strastima i svim varkama svijeta .Najprije se pojavljuje kao crni pas, a zatim kao otmjen mladic. Negativno u Mefistofelu suprotstavlj se pozitivnom u Faustu. I jedan i drugi imaju nedostatke te se nadopunjuju . Gete kaze da: ''Mefistofelesa ne mozemo tretirati kao izrazito destruktivnu pojavu koja apsolutno steti covjeku , vec kao cinjenicu i faktor otreznjenja i kompleksnijeg sagledavanja svijete i covjeka '' .

Margareta - ima nesto vise od 14 godina . Obiljezava je moralna cistoca . Zainteresovana je za otmjenost i za sve sto se razlikuje od malogradjanske ucmalosti . Siromasna je , ali iskrena , dobra i naivna . Pri prvom susretu sa Faustom nista ne izmislja , prica iskreno i otvoreno o sebi , svojim obavezama i nevoljama .
Na planu osjecanja ona je uzvisena nad Faustom : voli predano , intenzivno i spremna je na sve .Zbog cistih osjecanja navukla je na sebe prezir sredine i uvrede brata . Cak ni u smrtnom casu ona nema rijec prezira prema Faustu .U ime te ljubavi zeli da stradanjem svog tijela izbavi dusu .

RAZBOJNICI (Friedrich Schiller)

Kratki sadržaj:
Maximilian von Moor ima dva sina, Franza i Karla. Karl je na školovanju u udaljenom gradu Leipzigu, a brat Franz živi sa svojim bolesnim ocem u dvorcu Moorovih. Jednog dana dolazi pismo od Karla kojeg njegov brat Franz krivotvori čitajući ocu samo one najblaže pojedinosti kako mu ne bi pogoršao zdravlje. To pismo je njegovog oca povrijedilo i on mu sav žalostan i ljutit odgovara da ga se odriče i da ga više ne smatra svojim sinom. Karl dobiva pismo i pročitavši ga razbjesni se i pristaje biti vođa razbojniče družine. Nakon što je Franz pridobio oca, želi i ljubav Karlove zaručnice Amalie kojoj se upucava. Franz nagovara Hermana, koji je nezakoniti sin nekog plemića, da proglasi Karlovu smrt što on i čini. Karl sa svojim razbojnicima pustoši i razara uokolo, ali videći zlo koje rade počinje ih grditi i strašiti za neke postupke.

Nakon nekog vremena Karl prerušen dolazi u dvorac Moorovih i ispituje Amaliu o svim događajima dok ga nije bilo. Franz sakriva svoga oca pod zemlju i nastoji preuzeti vlast nad dvorcem i Amalinim životom. Karl sa još jednim svojim razbojnikom pronalazi svog oca koji mu ispriča sve laži koje mu je Franz rekao te se Karl odluči osvetiti svome bratu. Franz se objesi, a Karl ubija svoju zaručnicu Amaliu. Karl tada žali za svime što je učinio i odlazi se predati pavdi.

Analiza likova:

Karl Moor
Iako je on bio razbojnik, ipak se borio za pravdu i dobro. Nije podnosio
nepravdu koja mu je nanesena i nije bio kao ostali razbojnici koji u sebi
nisu imali nimalo osjećajnosti i razuma. Samo su nesretne okolnosti
utjecale na to da postane razbojnik, jer on nije spadao među njih.
Na kraju se kaje zbog svega.

Franz Moor
Za razliku od svog brata Karla on je bio okrutan i ponašao se kao
pobješnjela zvijer. Nije imao milosti i nikakvih osjećaja prema nikome.
Bio je slika samog vraga koji bi učinio sve da se domogne svog cilja.

Likovi:
Don Fernando, prvi kastiljski kralj
Dona Uraka, kastiljska infantkinja
Don Diego, don Rodrigov otac
Don Gomez, grof Gormaz,Himenin otac
Don Rodrigo, Himenin dragi
Don Sancho, zaljubljen u Himenu
Don Arija, kastiljski plemić
Don Alonso, kastiljski plemić
Himena, don Gomezova kći
Leonora, infantkinjina odgojiteljica
Elvira, Himenina odgojiteljica
Paz, infantkinjin

O djelu:
Radnja drame Cid odvija se u Sevilji. Drama ima 5 činova.
Riječ Cid na Maurskom, prema Corneilleu znači gospodar.

Kratki sadržaj:
Himena, kći grofa Gormaza, je ludo zaljubljena u don Rodriga, sina don Diega. U njega je zaljubljena i dona Uraka, kastiljska infantkinja. Don Diego i grof se posvađaju, te grof udari don Diega. Pošto je star, don Diego se ne može obraniti te poziva u pomoć svoga sina Rodriga. Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je čast važnija i od ljubavi, i zbog časti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod kastiljskog kralja Fernanda traži kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega. Don Diego šalje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar nakratko udaljio s dvora. Rodrigo je postavljen za vođu u tom boju. On sa svojom vojskom uništava Maure i slavno se vraća na dvor.
Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena i dalje uporna u svojoj želji da osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj, a ona će pobjedniku biti žena. Kralj je to primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere čovjeka koji će braniti njenu čast. Himeni se odmah ponudi don Sancho kao čovjek koji će stati pred Rodriga da obrani njenu čast i Himena prihvaća njegovu ponudu. Mladići se susreću u dvorištu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. Himeni kažu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokazuje da je zaljubljena u Rodriga. Kralj na kraju kaže da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona i Rodrigo mogu vjenčati.

ak.god. 2005./2006.
Povijest drame i kazališta I. (II. semestar)
aNTIKA



I. BiLJEŠKE S PREDAVANJA
Ane Prolić Kragić

o7. ožujka 2oo6.

IZVORI:

→ Eleuzinske misterije
→ Orfički kult (misterije)
→ Dionizije
→ otmica Perzefone (Demetrine kćeri)
→ jednje boga
→ Dioniz (bog iz Traheje) → pratnja mu Satir
rođen dvaputa
Smela i Zeus – ljubavnici
- rodio im se sin, Zeus ga stavlja u bedro te se ponovo rađa kad naraste
→ ditiramb → pjesma posvećena bogu Dionizu, pjevana i plesana, izvodio ju kor
→ Arion – mijenja ditiramb → ARIONOV DITIRAMB
→ iz Arionovog ditiramba → TRAGEDIJA

koreuti
timela




kor → na dva dijela → semi-kora → svaki ima vođu
HYPOKRITES – odgovaratelj

VETRULIJE → u V glava govori o kazalištu

→ u Rimu bilo gdje, u Grčkoj mora biti uz padinu, Grci ne poznaju luk

skene (garderoba)

orkestra
proedija
(prvi red)
kolon
theatron


oblon – kameni novčić → označava red gledališta ( α, β, γ, δ)

episkenion – krov scene (na početku Agamemnona)
paraskenion – krila scene
proskenion – psrostor ispred scene
logeion - prostor na kojem se glumi
→ na pozornici troja vrata → 1. glavna vrata
→ porta regija (protagonisti)
→ porta hospitalija x2
pinakos – drvene oslikane ploće
periaktoi – trostrane prizme

V. ST. VELIKA TROJICA:
a) Eshil
b) Sofoklo
c) Euripid
→ prije njih, u istom stoljeću:
Heril
Platin
Frinia

Tragedija → tragos → jarac + ode→ pjesma
Dram → savladati prepreku
VELIKE DIONIZIJE → 3 dana, svaki dan jedna trilogija + satirska igra
ARHONT EPONIM → producent → država mu daje zadatak da financira predstavu i sve organizira
bira građanina koji se zove KOREG → on plača

djelovi tragedije:

uvod – prolog
uvod - parod
čin – EPIZODIJ
pjesma kora – STAZIME
izlazna pjesma kora – EKSOD

→ temelji i izvori tragedije → Ilijada i Odiseja

→ 2 ciklusa: Tebanski ciklus → Edipov
Trojanski ciklus → Atrejeva loza

→ KIKLIČKI MIT → tamo gdje postoji jedna loza i u svakoj generalogiji postoji jedan značajan mit (Edip, Antigona, ...)

Hamartija → krivnja za koju nismo odgovorni (Edip ubio oca)

I. TROJANSKI CIKLUS → Agamemnon

Atrej šalje svog brata Tiona u progon, nakon mnogo godina Tion se vrača i Atrej mu skuha sinove i da mu, Tion proklinje Atrejev rod.

Atrej ima 2 sina → Agamemnon + Klitemnestra
↓
Orest, Elektra, Ifigenija
→ Menelaj + žena mu
↓
Helena (oteo ju Paris)
drame iz Trojanskog ciklusa:
Eshil ''Orestija''
Sofoklo ''Elektra'', ''Ifigenija u Tauridi'', Ifigenija na Aulidi''
Euripid ''Elektra i Orest''

II. TEBANSKI CIKLUS → Laj + Jokasta
↓
Edip + Jokasta
↓
Antigona, Izmena, Eteoklo, Polinik

drame iz Tebanskog ciklusa:
Sofoklo ''Kralj Edip'', ''Edip na kolonu'', ''Antigona''
Eshil ''Sedmorica protiv Tebe''
Euripid ''Pribjegarke''

III.
Zeus + Alkhena
↓
Heraklo i Euristej (blizanci)

drame: Sofoklo ''Trahinjanke''
Euripid ''Alkestida'', ''Heraklo'', ''Heraklova djeca''

IV.
''Perzijanci'' → tragedijana pisana po stvarnom događaju, Peloponeskom ratu, Eshil

ARISTOTEL
384.-322.g.pr.Kr.

podjela znanosti:
teorijske – fil., mat., fiz.
praktične – ekon., etika, pol.
poetičke – retorika i poetika

causa finalis – svrha
causa formalis – predmet oponašanja
causa materialis – sredstvo oponašanja
causa efficientis – način oponašanja

rođen u Traciji, umro u Halkidi
4. st. nakon procvata tragedije
na poziv Filipa II. postaje učitelj Aleksandra Velikog
3. g. kasnije vraća se u Atenu i osniva školu Licej
god. prije smrti optužen za bezboštvo i protjeran
Averoes i Avicena preveli poetiku na latinski

14. ožujka 2oo6.

POETIKA

I. glava
o pjesničkom umijeću, značenju vrsta, o sastavljanju priče (mithos), o vrsti i broju djelova
siže (način na koji se događaji pripovijedaju linearno – sadašnjost pa prošlost)
fabula (uzročno posljedični slijed)

II. glava
epsko i tragično pjesništvo, ponavljanje i crtanje kao umijeće oponašanja, tragedija
mimesis – predstavljanje
diegesis – pripovijedanje

III. glava
sredstvo oponašanja – ritam, govor i harmonija
komedija i tragedija koriste sva 3, ali različito
razlikuje pjesnika i prirodoslova
razlika između pov. i umjetnosti

IV. glava
1. osoba → osobno, opće → svi mi
bolji ljudi nego mi = tragedija
gori ljudi nego mi = komedija

V. glava
causa efficientis – 2 načina oponašanja
treće lice- pisac se ograđuje
u likove je ugradio svoje ja
- podrijetlo komedije: Dorani / Grci
- puno kraće od naracije, ne dolazi do miješanja (malo zbor malo lik) točno kad svršanja faza (samo lik)

VI. glava
- nagon za oponašanjem, izvor oponašanja, komedija i tragedija nas raduju zbog prepoznavanja, rasprava o talentu između Platona i Aristotela

VII. glava
vrste pjesništva koje proizlazi iz samog pjesnika:
himne i enhomnije
rugalice, jamb, komičari
himna – junačka pjesma u čast boga i junaka
enhomnija – u čast kralja
rugalica – pljuju jedni druge i okomljuju se na pojedince, suparnike; izvode se za vrijeme KOMOSA (veselog ophoda)

VIII. glava
podrijetlo tragedije

IX. glava
o komediji, smiješna je pogrješka, rugoba koja nije pogubna
/Bergson: ''O smijehu''; ar: ''O povijesti ljudske gluposti''/

X. glava
tragedija nastoji da prolazi kroz jedan obilazak sunca, dok je ep vremenski neograničen
/ najdulja drama → po vremenskom trajanju (od 7. do 11. st.) drama Gospa od otajstva Calderona de la Barce /

XI. glava
pov. def. tragedije
Tragedija je oponašanje ozbiljne (dostojne) radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sažaljenja (eolos) i straha (fobos) pročišćuje takve afekte.
tragedija se služi ritmom, harmonijom i govorom
radnja, a ne pripovijedanje

vrste katarze:
moralna: strah i sažaljenje kod gledatelja
medicinska
strukturalna
intelektualna
moira – vrhovna sudbina
hamartija – nešto što činimo u neznanju (slučaj Edip)
postiže se prava mjera između straha i sažaljenja
liječe se pataloška stanja nastala nakupljanjem takvih čustava
ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti
strah i sažaljenje se --- putem tragedije

XII. glava
o dijelovima tragedije:
1) priča – mythos
2) značaj – ethos
3) misli – dianona
4) govor – lexis
5) glazba
6) opis – predstava → drama mora djelovati na gledatelja pisana ili izvođena

XIII. glava
oponašanje se odnosi na činove, odnosno radnju
okret ili peripetija → (kod Edipa → iz sreće u tugu)
prepoznavanje ili anagnorisis (iz stanja neznanja nešto saznajemo → Edip shvata da je on ubica)

XIV. glava
drama cjelina, rodom, po vjerojatnosti i nužnosti

XVI. glava
pjesnik treba govoriti o vjerojatnom, a ne o mogućem

XX. glava
o pathosu
prepoznavanje, pathos

XXI. glava
prolog, parodos
dijelovi tragedije, definicije

XXII. glava
o idealnoj tragediji → Kralj Edip
postiže katarzu, savjetuje dobro
nezaslužena krivnja, u nesreću pada dobar čovjek zbog sudbine
priča mora imati jednostruki kraj
hamartija (nezaslužena pogreška)

21. ožujka 2oo6.

XXIII. glava
causa finalis – već kod čitanja se moraju izazvati sve stvari
dramski tekst / tekst predstave
najbolje kod ubojstva: sin → oca
mati → sina
sin → majku
otac → sina
brat → brata

modus: ZNATI
NE ZNATI
UČINITI
NE UČINITI

XXIV. glava
ZNAČAJ (slično karakteru):
dobri, pristali, pogodni, dosljedni
ne deus ex machina

XXV. glava
način prepoznavanja
osoba se prepoznaje kao nešto
5 načina prepoznavanja:
a) po prirođenim ili stečenim znakovima
b) da ne znamo kako, ali lik je prepoznat
c) po sječanju
d) po zaključivanju
e) prepoznavanje iz samih događaja

XXVI. glava
četiri vrste tragedije:
prepletena (obrat i peripetija)
jednostavna (samo jedno od drugoga)
tragedija trpnje (pathosa)
tragedija značenja

XXXIII. glava - o epu

XXXIV. glava
u tragediji se ne može događati više radnji
Homer najbolji pisac epove

XXXV. glava
- treba birati ono što nije moguće, ali je vjerojatno

XXXVI. glava
- daje pjesničku slobodu

XXXVII. glava
- kako se pjesnik može obraniti od napada drugih ljudi – nije kriv pjesnik već glumci

XXXIX. glava
razlika između epa i tragediji
tragedija puno bolja jer ima ples, epsis
tragedija sva govorna, a ep samo djelomično
lakše se postiže svrha i katarza

SEMIONTIKA KAZALIŠNOG PROSTORA

BOGOVI - besmrtni
↑
SVIJET - smrtni
↓
HAD – mrtvi (podzemlje)

kretanje od I prema Z
označitelj ↔ znak ↔ označenik
denutativno značenje (pas općenito) i konotativno značenje (određeni pas)
euyklema → postolje koje izlazi kroz srednja vrata
tableaux → 10. st.

muškarac vezan za grad, bogove svjetla, pozitivno
žena vezana za divljinu, bogove mraka, negativno

bogovima svjetla (Olimpski bogovi) se pale žrtve paljenice
bogovima mraka žrtve ljevanice, prosipaju se u zemlju

na soc. ljestvici posljednji su bili robovi, a za njima žene i djeca

lijevo → divljina, more → ženski princip (Dioniz, krvni princip)
desno → grad → muški princip (Olimpski bogovi), aeropag (vijeće), civilizacija

MOZAK → dvije polutke
lijeva polutka → smijeh
desna polutka → plač, glazba, intelekt, vizualnost, kreacija
28. ožujka 2oo6.

gledali snimku Euridipove ''Bakhe''
tv verzija iz Schaubune, r. Gruber

ESHIL

r. 525 (Eleuzina), u. 456. pr. Kr. (Gela)
- sin Eufonijov
- borac (ratnik); u komadu ''Perzijanci'' bitka kod Patelje
- na grobu epitaf → borac u Maratonskoj bitci
- uveo 2. glumca, smanjio broj koreuta s 15 na 12
- uvodi masku
- pisao organičke trilogije
- Perzijanci su mu zasebna cjelina
- trilogije mu završavaju sretno
- trostruke perspektive
- napisao 90 drama, sačuvano 7
''Pribjegarke'', ''Sedmorica protiv Tebe'', ''Orestija'', ''Okovani Prometej'', ''Perzijanci''

- ''Žrtva na grobu'' – Elektra prepoznaje brata na temelju pramena kose
- ''Pribjegarke'' – traženje azila, 5o Danajevih kćeri s Danajem bježe iz Egipta od 5o bratića koji ih žele oženiti; kralj Pelaz u Argu ih odlučuje zaštititi

Hitesija – u ''Edipu na kolonu''
- izgubljeni djelovi: Egipčani i Danaide – one su ubile i 49 ih ubilo mladoženje u prvoj bračnoj noći – iz braka one jedne rod iz kojeg dolazi Heraklo

- I. put u povijesti pojavljuje se duh – kralja Darija – u ''Perzijancima''

''Okovani Prometej''
Zeus ga okovao jer je ljudima dao vatru (znanje)
Zeus opisan kao tiranin
Prometej posjeduje tajnu Zeusove propasti
Eleuzijske tajne
/''Prometej vatronoša'' i ''Izgubljeni Prometej''

''Orestija'' → ''Agamemnon'', ''Žrtva na grobu'', ''Hoeumenide''

Aeropag – vijeće staraca
kor ima puno manju ulogu
više radnje za protagoniste
pitanje osvete

o4. travnja 2oo6.

ELEKTRA

Eshil (''Žrtva na grobu'') Sofoklo (''Elektra'') Euripid (''Elektra i Orest'')
Orest
Pilad
Zbor
Elektra
Sluga
Klitemnestra
Dadilja
Egist Pedagog
Orest
Pilad
Elektra
Hristometida
Zbor
Klitemnestra
Egist Dioskuri
Klitemnestra
Elektra
Orest
Pilad
Seljak
Starac
Glasnik
Zbor

- ista tema,ali obrada na različiti način
- formiranje mita kroz tragedije
- u sve tri drame Klitemnestra daje isto objašnjenje zašto je ubila Agamemnona (zbog ljubomore i osvete kćeri Ifigenije)
- Euripid se najviše odmiče od priče, udao je Elektru za seljaka, mijenja mjesto ubojstva
- lik Pilada u sve tri drame nijemi lik
- isti motiv – prjevara uz pomoć koje ubijaju Klitemnestru

- odrezana kosa = znak tugovanja, pokore

Elektra, Orest, sestra – plava kosa
Klitemnestra – bujna crna kosa, tamnoputa

11. travnja 2006.

SOFOKLO

r. 496, u. 409
- bio vođa kora prilikom svetkovine kod pobjede nad Salaminom
- čuvar državne blagajne, admiral
- uveo kult boga lječništva
- pobjedio Eshila na Dionizijama
''Kralj Edip'' r. P.P.Pasolini

- uveo 3. glumca (trećeg lika u drami) – Eshil preuzeo u ''Orestiji''
antagonist – protagonist – pomagač
- povećao broj koreuta s 12 na 15 (6+1 – 6+1 – 1)
dva semi-kora s koreutom na čelu i voditeljem zbora
- pisao trilogije – ali – svaka drama zasebna cjelina
- uveo oslikavanje skene – imao svijest o vizualnom dijelu predstave
- dok Eshil u trilogijama prikazuje rod, Sofoklo se fokusira na jedan lik s visokom moralnom sviješću, velikom snagom čija patnja proizlazi iz vlastite odluke
- bogovi ne utječu direktno, pojedinac ima slobodu izbora
- proročanstva se uvijek ostvare
- kod Sofokla se tragični junaci ubiju
- Ajant, Antigona, Hemon, Euridika, Dejamira, Jokasta – sami se žrtvuju jer ne mogu podnjeti život sa spoznajom – šest samoubojstava
- niz pokušaja samoubojstva (Filoktet, Elektra...)
- oni djeluju bez svijesti o posljedici svojih činova
- čest postupak: tragička ironija ( lažna nada za likove – iz trenutaka nesreće prelaze u trenutak sreće)
Elektra – Orest dolazi reći majci da je mrtav
Kralj Edip – glasnik Jokasti donosi vijest o smrti kralja i kraljice
- kor – pokušava odobrovoljiti Edipa,teži pozitivno

- napisao 130 tragedija, a sačuvano sedam:
''Ajant'', ''Filoktet'', ''Elektra'', ''Edip'', ''Edip na kolonu'', ''Trahinjanke'', ''Antigona''

- sačuvan je fragment pastirske igre: ''Sljedbenici''

dramaturška struktura tragedija: 2 dijela
npr. ''Trahinjanke'' a) Deamira se ubija
b) Heraklo traži da ga se spali

''Antigona'' a) Antigona se objesila
b) Hemonova pa Euridikina smrt
''Ajant'' a) pitanje Ahilovoga oružja i Ajantova smrt
b) Teokritova borba protiv Agamemnona

- Euripid preuzima dvodjelnu strukturu od Sofokla
- Sofoklu bitno pitanje državne moći
- za vrijeme Sofokla vladao Periklo i pojavila se kuga u Ateni
- za Sofokla država je mehanizam – pokazuje moć države koja se petlja u život pojedinca
- politika manipulira pojedincem (Filoktet)
hibis – fatalna pogreška

18. travnja 2oo6. EURIPID ? 25. travnja 2oo6. ?

2. svibnja 2006.

GRČKA KOMEDIJA

- izaziva smijeh, olakšanje
- u njoj nema pathosa (trpnje)
- KOMOS – ophod, selo
- od običaja da se komedija (veseli ophod u povorci) izvodi za Velikih Dionizija (na čelu veliki Arhon, svi o pojasu imali znak plodnosti /zato su nazvani faloforesi/ - pjevali himne bogova i poimence vrijeđali publiku
- 486. pr. Kr. uvrštena u Velike Dionizije

KOMEDIJA / MIM / SATIRSKA IGRA
↓
↓ izvodi se nakon tragičke trilogije da se razbije tragički pathos
pučka forma, u Rimu HISTRIO, putujući glumci, glumili i muški i žene
glumili na drvenoj pozornici sa zastorom, postavljenoj na ulici
svi nose maske i debele trbuhe

ANTIČKA KOMEDIJA

a) stara V.-IV. st.
b) srednja
c) nova (Meandar)
↓
milarokomedija
- parodiranje Euridipovih tragedija, pojavila se u 3. st. pr. kr.

Stara antička komedija

Eupholis, Tratin, Aristofan
↓
sačuvano 11 komada

- velika uloga zbora – osobito u parabazi (rudimentalan, ostatak od koma) – prekid na sredini kada istupa zbor sa dijelom koji nema nikakve veze sa samim komadom
- agon – natjecanje dvaju protagonista
- nema katastrofalnih nesreća
- imaju Dionizijski ETOS – ideal svijeta onaj u kojem postoji užitak i za protagonista i za ostale likove
- može se odvijati u mitskom, a i u sadapnjem vremenu
- nosili EMBAS (lat. SOCCUS) – nisku cipelu

Srednja antička komedija

- smanjena uloga zbora
- zabranjena parabaza
- ukinuće osobne satire
- uvođenje tema iz građanskog života

Nova antička komedija

- zbor u vrlo maloj mjeri
- scena: dvije kuće (jedna nasuprot drugoj) i trg (s jedne strane tržnica, a s druge luka)
- što se događa u interijeru doznajemo u eksterijeru
- jedinstvo mjesta i vremena

ARISTOFAN

444.-320. pr. Kr
- ne poštuje jedinstvo mjesta i vremena
- osuđivao sofizam (''Oblaci'' – prikazuje Sokrata kako visi u košari i tvrdi da su bogovi oblaci i mlađež uči demagogiji), bijeg u fantaziju
- Rleon u ''Vitezovima'' prikazan kao kobasičar

NEVOLJA (lik iznosi svoju nevolju i iznosi utopističku ideju)
↓
AGON (lik se suočava s poteškoćama, P-A)
↓
REALIZACIJA PLANA
↓
SPAS (blagostanje za lika)


''Pluto'', ''Žene u narodnoj skupštini'', ... = pojednostavljena struktura, socijalana i moralna pitanja

ak.god. 2005./2006.
Povijest drame i kazališta I. (II. semestar)
aNTIKA

II. LITERATURA

Aristotel: Poetika ..................................................................................... str. 12.

D'Amico: Povijest dramskog teatra (Grčka i Rim) ................................. str. 15.

Carlson: Kazališne teorije I. (11.-29.) .................................................... str. 25.

Crnković: Grčko kazalište i počeci tragedije .......................................... str. 26.

Crnković: Veliko doba grčkog kazališta ................................................. str. 28.

Horacije: Satire i Epistule ....................................................................... str. 29.

Melchinger: Povijest političkog teatra (21.-91.) ..................................... str. 31.


II. BiLJEŠKE / lITERATURA

Aristotel
NAUK O PJESNIČKOM UMIJEĆU
prijevod: M. Kuzmić
Zemaljskatiskara, Zagreb, 1912.

ODREĐIVANJE PJESNIČKOG UMIJEĆA
umijeće oponašanja; različitim sredstvima, različite predmete i različitim načinom → različiti oblik

SREDSTVA OPONAŠANJA
ritam, govor, harmonija
jedni se služe svim sredstvima, a drugi naizmjence

PREDMETI OPONAŠANJA
tragedija – oponaša bolje ljude nego što su sada
komedija – oponaša gore ljude nego što su sada

NAČIN OPONAŠANJA
po sredstvu, po predmetu, po načinu
drama – oponaša lica koja rade

IZVOR PJESNIŠTVA
od djetinjstva prirođeno oponašanje
pjesnici usavršavaju oponašanje, harmoniju i ritam

VRSTE PJESNIŠTVA
rugalice i himne / enkomije

RAZVOJ TRAGEDIJE
od ditiramba, razvila se iz satirske pjesme
Eshil povećava broj glumaca od 1 na 2
Sofoklo uvodi 3. glumca i slikanje kazališne zgrade
u jampskom mjerilu

RAZVOJ KOMEDIJE
ne zna se podrijetlo jer se isprva nije shvaćala ozbiljno
smatra se da je potekla sa Sicilije
smiješna je neka pogreška ili rugoba, a da nije bolna

EP PREMA TRAGEDIJI
tragedija za preteču ima ep
ep ima neodređeno vrijeme, a tragedija se zbiva unutar 1 dana
ono što pripada tragediji – pripada epu, ali ne obratno

ODREĐENJE TRAGEDIJE
oponašanje čina ozbiljna i završena koji ima veličinu i postiže očišćanje čuvstva

BITNI DJELOVI TRAGEDIJE I RED DJELOVA PO VRIJEDNOSTI
tragedija je oponašanje čina i života
priča je osnova i duša tragedije
priča, značaj, misli, govorni izraz, skladanje glazbe, predstava

ČIN
mora biti završen i imati početak, sredinu i svršetak
najbolje kada se čin lako pamti i kad za njega nastaje promjena iz nesreće u sreću i ↔
jedinstvo čina – oponaša jednu stvar i to cijelu

TRAGEDIJA – oponašanje završenog čina i strašnih i ganutljivih zgoda

DIJELOVI PRIČE
prva dva: okret i prepoznavanje (jednosmjerno i dvosmjerno)
priča je najzanimljivija i najvrednija kada se okret i prepoznavanje dogode skupa
jednostavan čin – razvoj bez okreta ili prepoznavanja
prepleteni čin – uz okret ili prepoznavanje ili oboje
treći dio: trpnja
poguban ili bolan čin (umiranje u javnosti, ranjavanje)

DJELOVI TRAGEDIJE PO VELIČINI
početni čin, srednji čin, završni čin, korska pjesma (ulazna, stajaća)
početni čin – dio prije ulazne korske pjesme
srednji čin – dio među čitavim korskim pjesmama
završni čin – dio iza kojega nema korske pjesme

TRAGIČNOST ČINA
upotreba straha i sažaljenja koje kod gledatelja izaziva emocije
najgore – promjena opakih i zlih iz nesreće u sreću
čovjek koji u nesreću pada zbog neke svoje pogreške koja može biti nehotična i nesvjesna → to izaziva katarzu
zgode- strašne ili ganutljive

TRI NAČINA PRIKAZIVANJA ČINA:
lica koja znaju i poznaju (Medeja ubija djecu)
lica koja djelo počine u neznanju (Edip) prisutna trpnja
lica koja kane učiniti iz neznanja ali na vrijeme uspiju prepoznati

ZNAČAJ
četiri važne stvari: da značaji budu dobri (dobra volja)
da značaji budu prikladni (žena ≠ hrabrost)
da značaj bude podoban
da značaj bude dosljedan
može biti lice dosljedno u nedosljednosti
rasplet se mora događati iz priče, a ne iz stroja (deus ex machina)
strojem – samo zgode izvan drame

NAČIN PREPOZNAVANJA
po znacima
udešeno od pjesnika – najmanje umjetničke i blisko pogrešci
po sjećanju
po zaključivanju
ono koje proizlazi iz same priče je najbolje jer onda nema nikakvih izmišljenih znakova

MISLI
ono što govorom treba stvoriti – dokazati, pobijati, stvarati čuvstva kao sažaljenje (eolos), strah (fobos), gnjev i slična, dojam veličine i neznatnosti

GOVOR
glumačko umijeće
pod pjesničkim umijećem: glas, slog, veznik, imenica, glagol, član, oblik i govor
govor – skup riječi koji nešto znače

PJESNIČKI UKRAS
odabiranje riječi

PJESNIČKI SLOG
važna jasnoća
korištenjetuđica i uzvišenog sloga
važno: uskladiti izraze
produbljenim, okrnjenim (ukidanje običnosti) i promijenjenim izrazima

SLIČNOSTI I RAZLIKE TRAGEDIJE I EPA
ep ○ pripovijeda i oponaša u mjerilu
○ dramski sastav priče
○ jedno vrijeme, sveza s drugim zgodama
○ jednostavan ili prepleten ili značajan ili pun trpnji
○ nema glazbu i predstavu
○ oponaša više dijelova
- drama – ne može vršiti dvije ili više radnji odjednom

RAZLIČITO UPUČIVANJE
rade sami, oponašaju malo
oponašaju puno
govore malo, uvode značaj

PRVENSTVO TRAGEDIJE
oponašanje prosto manje bolje za gledaoca
oponašanje jezgrovitije i scršava se u kraće vrijeme
svoju umjetničku svrhu postiže bolje nego ep

«Tragedija je oponašanje ozbiljne (dostojne) radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sažaljenja (eolos) i straha (fobos) pročišćuje takve afekte.»







Silvio D'Amico
Povijest dramskog teatra
(str. 25.-86.)

GRČKA I RIM

1) POSTANAK TRAGEDIJE

personizirali sile prirode
božanstva nadziru sudbinu svijeta – Zeus na čelu monarhije
jedna sila nadmoćna nad svima – SUDBINA (Majore) – podvrgnuti joj i bogovi
grčka religija omogućuje posjed istine i spas samo eliti

Eleuzinski misterij (VII. st. pr.n.e.) - Demetra (božica vegetacije i žetve)
- čovjekova sudbina da se rađa, živi i umre i opet tako isto
- obredi s ratarskim kultovima + spolni naturalizam
- "prikazanja" – epizode božanske legende, npr. otmica Demetrine kćeri Kore, koju je Had odveo u podzemlje (R Cerera, Prozepina, Pluton)

Dionizijski misterij - kult Dioniza (bog vinogradarstva i pijanstva)
- glazba, ples, vino, lov, maskirani kožama i rogovima

Orfički misterij - kult Zagreusa (njega su Titani kao dijete uhitili i požderali, osim srca, iz kojeg se rodio novi Dioniz, budući nasljednik Zeusov u carstvu svemira)
- iz pepela Titana koje je Zeus ošinuo gromom nastaju ljudi

pratnja Dionizu – satiri i menade (bijesne bakhantice – ljubavna požuda)
male i velike Dionizijeve svečanosti – na njima se pjeva "ditiramb" – himna u čast božanstva
"ditiramb" dobiva ime tragodia "jarčeva pjesma" (žrtvovali kozlića)
prvi pisani ditiramb Arionovo djelo – kor pjevača prema žrtveniku timeli u krugu pjevajući
kor se podijelio na semikorove kojima je ravnao korifej; odgovarali su jedni drugima, a korifeji su počeli voditi dijalog na koji je hypokrites (odgovaratelj) odgovarao Dionizove riječi
Dionizije ubrzo prestaju imati veze s Dionizom

Tepsis - pripisuje mu se prva tragedija; sin Temorov iz Ikalije u Atici
534. pr.n.e. sastavio prvi dijalog između kora i glumca
Solon postavio pitanje moralnosti glumca što "laže" na sceni
Tepsisova kola – iz Atene se vraća i izvodi predstave na pozornici s kotačima

Heril iz Atene – spominje se njegova drama s naslovom "Alopa"

Pratina iz Fliunta – začetnik satiričke drame
- uz jednog glumca na sceni sukobio dva kora

Frinih iz Atene – najveći tragički pjesnik prije Eshila

Eshil – uvodi drugog glumca (glumci na sceni tumače više likova)

2) KAZALIŠNA GRAĐEVINA I OBLICI DRAME U GRČKOJ

tragedija se rodila oko timele oko koje su u krug stajali koreuti koji su se uklanjali da uđe hypokrites, glumac koji izlazi iz satora skene
kazališta građena uz obronak brežuljka prvo drvena konstrukcija, a zatim zidana
u arhaičkoj Grčkoj postojao theatron - prostor u obliku trapeza
kružni orkestar, dvije trećine omeđen koncentričnim stubištem kolion, a u jednoj trećini skenom

1) kolion 2/3,
2) orkestar s timelom u sredini
3) dva parodoi (ulazi za kor s desne i lijeve strane)
4) proskenion (pozornica) – drvenim stubištem spojen s orkestrom
5) skene – izgled kraljevske palaće s tri do pet vrata
6) paraskenija – dvije izbočine na krajevima skene
7) iza skene garderobe za glumce i za opremu i sprave skenoteka

MIZANSCENA (gluma stilizirana)
redatelj u početku bio sam pjesnik (Eshil, Sofoklo)
glumi (muški glumili i žene) pojavljivali se kao lutke (goleme)
kotura – korištena u tragediji, debeli potplati obuće
krinka – u tragediji uvijek plače, a u komediji se uvijek smije
onkosa – poput kule uobličena kosa
kostim: hiton (tunika), hlamida (plašt), himantion (sa simboliszičkim bojama)
melos – dio tragedije koji se pjevao
parakataloge – igra glumca između dikcije i pjevanja
kataloge – dikcija po taktu
1. glumac = protagonist II. glumac = deutragonist III. glumac = tritagonist + četvrta osoba (statist)

KOR
nije lik već lirski ostatak pjesnikove osobnosti – 'pjesnikov glas', 'idealni gledatelj', 'moralna brana'
izlaže prethodne događaje i upoznaje gledatelje s onim što se događa izvan scene
u početku 50 koreuta (Eshil: 'Pribjegarke') – bili podjeljeni na četiri tuceta u tetralogije (dvanaest koreuta za svaku dramu)
u Euripida kor ima značaj lirskih tumača koji izravno ne pripadaju razvoju dramske radnje

POZORNICA I SPRAVE
periaktoi – trokutne i okretljive prizme obojene u tri boje
sprave se usavršile u helensko doba
enkiklema (pokretna platforma), mehand (za odljetanje u nebo), theologeion (deus ev machina) distegia (fiksni praktikabl), Haraonove stube, anapiezmata (za dozivanje junaka iz podzemlja), bronteion (za gromove), keraunoskopeion (za sijevanje) itd.

PRIRODA I STRUKTURA TRAGEDIJE
1. tragedija (uzaziva pročišćenje i katarzu) 2. satirska drama 3. komedija 4. mim
GRČKA DRAMA

šest bitnih počela tragedije:
mit (iz kojeg se crpi gradivo)
karakteri (dosljedni)
misao (izražena riječima)
govor
scenska predstava
glazbena skladba
djelovi tragedije:
prolog
parodos (uvodna pjesma kora uz ritam plesa)
epizode (činovi odjeljeni stasimonima)
stasimoni (pjesme kora)
eksodos (izlazna pjesma)
tri jedinstva:
a) jedinstvo radnje (jedan događaj koji ima počb) etak, središte i kraj)
c) jedinstvo vremena (u granici jedne sunčd) eve ophodnje)
e) jedinstvo mjesta (mora se pridržavati prostornih granica scene)
nijedna se katastrofa ne događa pred očima gledatelja već se o njoj samo govori (Horacije u Rimu unio u 'Ars poetica')

SATIRSKA DRAMA
vrsta veličanstvene farse s mitskim sadržajem (Euripidov 'Kiklop')
četvrti dio trilogije (čini tetralogiju)
njezin duh bio jako smiješan

KOMEDIJA
o smiješan sadržaj crpen iz suvremenoga života (čo ak prava imena i fizionomija)
o na polovici parabaza – posebna pjesma koju pjevaju koreuti
o nova komedija – bez kora
o stara komedija – čo etiri glumca

MIM
vrsta farse nastala iz scenskih svečanosti = prosta scenska šala, u početku improvizirana

KAZALIŠNA NATJECANJA I PUBLIKA
glumci – cehovi, škole, putujuće družine, štovani i cijenjeni
arhont eponim – producent (skupljao novce) i odabirao korega (organizator kora)
tri dramatičara sudjelovala u tragičkom, a petorica u komičkom natjecanju
u Ateni se predstave davale jedamput godišnje
desetorica ždrijebom izvučenih gledalaca = žiri → pobjednik primao lovorov vijenac i mjedeni tronožac
theorikon – Periklov fond da država novcem nadoknadi cijenu za siromašne
Sokrat osjeća prezir prema kazalištu, Platon predlaže da se zabrani, Aristotel smatra da je kazalište temelj ljudskog odgoja

3) ESHIL
sudionik junačkih podviga na Maratonu kod Salomina
rođen 525. u Eleusini, bio posvećen Demetrinim svetim misterijima, umro 456. u Gali
dobio 52 vijenca, a napisao devedesetak drama, uveo obrazinu i koturnu
sačuvano sedam drama:
1. 'Pribjegarke'
2. 'Perzijanci'
3. 'Sedmorica protiv Tebe'
4. 'Okovani Prometej'
5. 'Agamemnon' (I. dio trilogije 'Orestija')
6. 'Hoefore' ili 'Žrtva na grobu' (II. dio trilogije 'Orestija')
7. 'Eumenide' (III. dio trilogije 'Orestija')
Eshil izjavio 'Ja živim od Homerovih mrtvaca.'

PRIBJEGARKE (490)
kor ima pretežnu ulogu protagonista
50 Danajevih kćeri bježi iz Egipta i stignu u Arg i zamole kralja Pelazga za azil, s mora dolaze brodom 50 bratića, sinovi Egiptovi od kojih su bježali Danaj i kćeri mu
blistave himne
prva, druge dvije u trilogiji 'Egipćani' i 'Danaide'
nema pravih ljudskih karaktera

PERZIJANCI (472)
o porazu Perzijanaca
strašna vijest koju donosi glasnik; očekivanje katastrofe
kor došao u drugi plan
četiri lika: Atos, Glasnik, Darijeva sjena, Kserkso

SEDMORICA PROTIV TEBE (467)
dio trilogije s izgubljenim 'Lajom' i 'Edipom'
Eteoklo i Polinik se međusobno ubiju (sestre Antigona i Ismena)
čudovite atmosfere; Eteoklo je 'karakter' – individualni protagonist

ORESTIJA
nova tehnika, bliska tehnici moderne drame
Agamemnon
očekivanje kralja koji se vraća iz trojanskog rata (sa sobom doveo proročicu, ropkinju Kasandru)
žena mu Klitemnestra ima ljubavnika, Egista
Hoefore ili Žrtva na grobu
Elektra živi u isčekivanju osvetničke pravde, Orest se s Piladom vraća u očev grad, Elektra ga prepozna po tragu njegovih stopala – urota
Eumenide
Furije muče Oresta, pravovijek areopaga na čelu s Atenom oslobađa ga krivnje
Furije (Ernije) postaju dobrohotne Eumenide
neizbježnost zakona sudbine, nasljednost zločina
junak je pročišćen i opravdan

OKOVANI PROMETEJ
'Prometej Vatronoša' i 'Oslobođeni Prometej' – izgubljeni

4) SOFOKLO
rodio se u Kolonu, umro 406. u Ateni; bio imučan, bio izabran sa 16 za vođu kora
18 puta dobio prvu nagradu (Eshil 13, Euripid 5)
u Sofoklovom svijetu nema ni dike (pravda) ni katarze (pročišćenje)
napisao 123 drame, sačuvano sedam tragedija, te odlomci satirske igre 'Sljednici':
1. 'Ajant'
2. 'Antigona'
3. 'Kralj Edip'
4. 'Elektra'
5. 'Filoktet'
6. 'Trahinjanke'
7. 'Edip na kolonu'

TEHNIČKE REFORME SOFOKLOVE DRAME
uveo trećeg glumca, dijalog postaje okretniji – razvija okvir metra
drama mu više nije 'čin' trilogije, već dovršena i zasebna drama, nije pisao organske trilogije
od kora pokušava napraviti 'osobu' (povećao kor na 15 koreuta)

AJANT
uskraćeno mu oružje Ahileovo, veže i išiba jare misleći da je Odisej, ubije se od sramote
Agamemnon ne želi da se ovaj časno pokopa, no Teukro i Odisej mu to osiguraju
tragedija razbijena na dva dijela
kadšto podsjeća na starog Eshila

ANTIGONA
protagonist – lik junačke djevojke
podijeljena u dva dijela

ELEKTRA
Elektra i Klitemnestra se nikad ne susreću u Eshila, a kod Sofokla se uspoređuju
Pilad mu ne govri
uvodi sestru, plačljivicu, Hrizotemidu

FILOKTET
junak trojanskog rata ostavljen zbog kukanja na otoku Lemnu
zbog proročanstva da bez Filoktetovog luka ne će dobiti rat Neoptolem i Odisej dođu na Lemn
konac – pojavljivanje Herakla – 'deus ex machina' – sretan kraj

TRAHINJANKE
Heraklo i Dejanira → ona ljubomorna (posluži se napitkom kojeg je dobila od Kentaura Nesa)

KRALJ EDIP
definirana kao najsavršenija tragedija grčkog kazališta
poznavati budućnost, ne znaći izbjeći ju

EDIP NA KOLONU
Edip izjavi da nije pogriješio jer nije znao
kor ponavlja: 'Najbolja je sudbina ne roditi se...'

5) EURIPID
rodio se u Salamini 480, umro 406.; bio slikar, imao dvije žene Melitu i Herinu (prevarila ga s mladićem); bio Sokratov prijatelj, nije volio mnoštvo
napisao 92 drame, sačuvana cipokrifna tragedija 'Rez', satirska drama 'Kiklop', te 17 autentičkih tragedija:
1) 'Andromaha'
2) 'Hekuba'
3) 'Heraklo'
4) 'Bakhe'
5) 'Pribjegarke'
6) 'Medeja'
7) 'Heraklova djeca'
'Hipolit'
9) 'Alkestida'
10) 'Ion'
11) 'Trojanke'
12) 'Ifigenija u Tauridi'
13) 'Elektra'
14) 'Helena'
15) 'Fenič16) anke'
17) 'Orest'
18) 'Ifigenija u Aulidi'

ALKESTIDA
žrtvovanje Alkestide, vjerne supruge Admeta (kralja Fere)
Heraklo vrati umrlu

MEDEJA
sukob slojeva
Medeja Argonautu ubije novu suprugu i (svoju) djecu (iz osvete bivšem mužu)

HIPOLIT
maćeha se ubija pošto ju je odbio posinak i napiše lažnu optužbu
na Hipolitov leš dođe Artemida i pred Tezejem ga proglasi nevinim
Fedra je prikazana kao žrtva – ovo je tragedija stida

IFIGENIJA U AULIDI
vrač Kalhant izjavljuje kako treba žrtvovati Ifigeniju
Ifigeniju pozovu u Aulidu i kažu joj da će ju tu udati za Ahila (on o tome ništa ne zna)
Ifigenija se na kraju dobrovoljno javi kao žrtva

IFIGENIJA NA TAURIDI
Ifigenija spašena od božice i postala svećenica Artemidina hrama
Pilad i Orest dolaze na otok – s Ifigenijom i Artemidinim kipom bježe
deus ex machina – Atena, umiri Toanta

ELEKTRA
Elektra ima muža težaka koji ju nikad nije dotaknuo
Elektru pred izvršenje čina napušta snaga

BAKHE
Euripidovo remek djelo
dolazak Dioniza i bakhantica u Tebu
kraljev suradnik Pentej bori se protiv Bakhovog kulta, majka Agava trga ga na komade

KIKLOP (satirska drama)
Etna, robovi Kiklopa Polifema – Silen i satirići
dolazi Odisej, Silen ga prevari, Kiklop ga zatvori u pećinu, Odisej ga osljepi i pobjegne na janjadi

Euripid prikazuje jednostavno muškarce i žene

6) ANTIČKA KOMEDIJA I ARISTOFAN

PODRIJETLO KOMEDIJE
grubi prizori iz najskromnijeg života → bezoblična pučka farsa
Epiharmo – prvi grčki komediograf sa Sicilije (sicilijska dorska komedija) /Kiklop, Odisej vojni bjegunac, Odisej brodolomac, Heraklo osvaja pojas,.../

STARA ATIČKA KOMEDIJA
bila u stihovima i sadržala parabazu (osobit oblik kora)
Kratin – tvorac političke satire
Eupolis iz Atene – 'Udovice'

ARISTOFAN
Atenjanin 444-380
napisao 46 komedija, sačuvano 11:
1. 'Aharnjani'
2. 'Vitezovi'
3. 'Oblaci'
4. 'Ose'
5. 'Mir'
6. 'Ptice'
7. 'Lizistrata'
8. 'Ženska skupština u Tezmoforiju'
9. 'Žabe'
10. 'Eklezijacuze'
11. 'Pluto'
nema ograničenost vremena i mjesta, već je neka vrsta čudne sanjarije
mnogostruka scena (grad, selo, nebo, pakao)
I. dio – iznošenje prethodnog zbivanja, protagonist izlaže svoj nacrt
parabaza – izravno obraćanje gledateljima, napad na suparnika, itd.
II. dio – gozba u slavu srotagonistove pobjede

SADRŽAJI
Peloponeski rat (Aharjanji), o atičkom seljaku Trigiju koji traga za Mirom (Mir), idealna republika (Ptice), štrajk žena (Lizistrata), politička satira (Vitezovi), građanska i društvena satira (Žene u narodnoj skupštini, Ose), književna satira i parodija (Žabe), protiv Euripida (Ženska škupština u Tezmofriju), filozofska i moralna satira (Oblaci), protiv filozofa (Pluto)

ARISTOFANOVE ZNAČAJKE
nije stvarao tipove, tj. nema karaktera
upisiva probleme, ogovaranja i život njegova doba ('vječna aktualnost')

7) NOVA KOMEDIJA i MIM

SREDNJA ATIČKA KOMEDIJA
propadanje Atene i Grčke – Sparta nametnula vladu Trinaestorice tirana
ukinuće osobne satire; ukinuće kora (zabrana parabaze); zabrana spominjala živih osoba; uperena na privatni život građana općenito
Eubul i Antifan

NOVA ATIČKA KOMEDIJA
komična prikazba života i privatnih običaja građana, te općenito smiješnih slučajeva, slabosti i poroka prosječne ljudske naravi
jedinstvena i stalna scena (ulica ili trg) (dvije kuće – jedna nasuprot drugoj)
5 činova, likova 9-11 (3 ili 4 glumca)
embas (cipele za komediju) i krinke (smiješne i karakterizirane)
Filemon – jako slikovit
Difil, Filipid, Pozodip, Apolodor i dr.
Meandar

MEANDAR (iz Atene)
oponašali ga latinski komediografi Plaut i Terencije
sačuvani odlomci 'Parničara', 'Samljanke', 'Aveti', 'Seljaka', 'Djevojka s podrezanom kosom', 'Štit'
karakteri: prevrtljivica, lažac, laskavac, praznovjerac, žučljivac, odvratnik, sumnjičavac, lažni Heraklo itd.

MEANDAROVE OSOBINE
prikazivač građanskog života vrlo oskudna pravom moralnošću
pjesnik ljubovanja, pustolovina momaka
iznenađenja, scenski obrati, prepoznavanja
dijalog: jednostavan, skroma ton, blizak prozi običnog razgovora
slikanje karaktera

MIM I HERODA
Riton – tvorac 'hilarotragedije'
mim (mimare, imitare, oponašati) – vrsta farse izvođena na trgu
a) realistički mim (Sofron – ritmizirana proza, prikaz prizora plebejskih običaja)
b) lirski mim (ili pjevni mim)
mim Herode (ili Heronde) – javlja se oko 250. g. pr. n. e. – slikanje otrcana, gnjusna i pomalo otužna života, 'Postolar'

RIMSKO KAZALIŠTE

GRČKI DUH I RIMSKI DUH
Plaut i Terencije – prerađivači komedija nove antike
Seneka – pisac tragedija namjenjenih čitanju, nadahnute grčkim motivima

PRVI DOMAĆI OBLICI RIMSKOGA KAZALIŠTA
rimski teatar = komičan, rani oblici: fesceninske pjesme, salura. atelana i mim

fesceinske pjesme (histres – etrušćanski glumci) pjesme protiv čarobnog uroka; improvizacije u manje/više slobodnu metričkom oblikz
- postepeno iz ovog nastaje salura
salura (vrsta teške seljačke pilice)
- kratka predstava: pjesma, dijalog, ples, zajedljiva doskočica
- kasnije dobila uzvišeniji, ali općenitiji smisao
atelana – uveli likove Pap (star, glup, škrt, pohlepan), Mak (budala kojeg izruguju), Bukon (s golemim ustima, proždrljivac, brbljavac), Dosen (grbavac, prepredeni lukavac, parazit, žderonja)
mim – maske
a. mimus albus (bijela maska)
b. mimus centunculus (šarena maska)
- glumac se ograničava na gestikuliranje

PRVE KNJIŽEVNE DRAME:
ANDRONIK
Grk iz Taranta, rob, preveo djelove Odiseje na latinski
sačuvani naslovi devet tragedija i tri komedije
GNEJ NEVIJE
pisao drame s rimskom temom
sačuvano 6 naslova tragedija ('Romulus', 'Clastidium' – o suvremenom Rimu) i 30 komedija
bio zatvoren u tamnicu

RIMSKA POZORNICA I NJEZINI DRAMSKI RODOVI
komedija:
s rimskim sadržajem PALLIATA
s latinskim sadržajem TOGATA ili trabata
koja prikazuje malograđane TABERNARIA
19) prolog (iznosi se sadržaj)
20) solilokvija (monolozi)
21) diverbij (dijalog)
22) kantik (pjevni ulomak + pratnja glazbe na flauti)
tragedija:
s rimskim sadržajem TRAGEDIA PRATEXTATA (praetexta)

za Rimljane kazalište je ludus (igra)
prvo podignuto kazalište u Rimu – Pompejevo kazalište
kazališni poduzetnik (conductoj) – plaćao pisca
upravitelj glumačke družine (dominus gregis) – plaćao glumce
jedan od njih redatelj (choragus)
histrioni (glumci) – bili su na zlu glasu, u početku regrutirani iz robova
actor primarum partium – glumac glavnih uloga
scenografija:
preuzeta od Grka – tri tipa:
a) tragičb) ka scena – kraljevska palačc) a na više katova
d) komiče) ka scena – ulica ili trg s 2 nasuprotne kućf) e
g) satiričh) ka scena – prikazuje polje

obuća:
tragedija – koturne
komedija – soccus
mim – bosi (zato se i zvao planipedia)

kostim:
glasnik ili putnik – šešir i ogrtač (paenula)
vojnik – mač i plašt
parazit – smotani ogrtač
seljak – kabanica i krzno
čovjek iz puka . zobunca
sluga - potpasana tunila
lukavi sluga – bijela tunika
svodnik – crna tunika; itd.

9) RIMSKA KOMEDIJA

PLAUT, ŽIVOT I DJELA
Tit Markcije Plaut 254-184. pr. n. e.
skroman i prost život
sastavio komedije 'Saturion Addictus'
21 autentična komedija:
1. 'Amphitruo'
2. 'Asinaria' (komedija o magarcima)
3. 'Aulularia' (komedija o lonč4. ić5. u)
6. 'Captivi' (Sužnji)
7. 'Curculio' (Šiljak)
8. 'Casina' (Robinja)
9. 'Cistellaria' (komedija i košić10. u)
11. 'Epidicus' (Rob)
12. 'Bacchides' (Bakhide)
13. 'Mastellaria' (komedija o sablastima)
14. 'Menaechmi'
15. 'Miles glororius' (Hvalisavi vojnik)
16. 'Mercator' (Trgovac)
17. 'Pseuddus' (Rob-varalica)
18. 'Poenulus'
19. 'Persa'
20. 'Rudens' (Konopac)
21. 'Stichus' (Sluga)
22. 'Trinummus'
23. 'Truculentus' (Grubijan)
24. 'Vidularija' (Komedija o sanduku)

VRIJEDNOST PLAUTOVE KOMEDIJA
oponašao grčku komediju
brz tijek radnje
inzistira na podjeli između komedija karaktera i komedija zapleta
ENIJE – otac rimskog epskoga pjesništva
komedije: 'Caupuncula' (Krčmarica) i 'Pancratiastes' (Rvači)
PAKUVIJE – napisao trinaest tragedija
PUBLIJE TERENCIJE AFER iz Kartage
rob senatora Terencija lukana; pobrinuo mu se gazda za obrazovanje i oslobodio ga je
'Andria', 'Eunuchus', 'Adelphoe' (Braća), 'Heautontimorumenos' (Čovjek koji sam sebe muči), 'Phormio' (Formion), 'Hecyra' (Svekrva)
govori tiho, prevladava osjećaj ili osjećajnost, zanimaju ga društvena stanja
FABULA TOGATA
obično u malim talijanskim gradovima
otvoreno obrađuje rimske sadržaje
žena ima važniju ulogu

10) RIMSKA TRAGEDIJA, MIM, CIRCENSKE PRIKAZBE

RIMSKIA TRAGEDIJA I AKCIJE
Ciceron grčkoj trojici Eshilu, Sofoklu i Euripidu suprotstavlja Enija, Pakuvija i Akcija
Lucij Akcije – 40ak tragedija (2 praetextae 'Brutus' i 'Decius')

POVRATAK NA ATELANU. OD MIMA DO PANTOMIME
komedija i tragedija opadaju jer se obraćaju mnoštvu
veliku naklonost publike dobili atelana i mim /Publije Sir: 'Obrezivači' i 'Mrmljalo'
atelana – farsa s krinkom; autori Novije i Pompije
librete iz pantomime pisali su ugledni pjesnici (Lukan, Stanicije)

SPEKTAKL POTISKUJE RIJEČ
u rimskom kazalištu postoji zastor koji se na kraju predstave podiže uvis
prvo stalno kazalište u Rimu sagradio je Pompej (55. pr. n. e.)

KNJIŽEVNA IZNIMKA: Lukrecij Anej SENEKA
stvarao tragedije za čitanje
devet tragedija, osam grčkog sadržaja i jedna praetextata:
Herkules furens
Phoenissae (Feničanke)
Medea
Phaedra
Oedipus
Agamemno
Thyestes
Herkules Oetaeus
Octavia (o umorstvu Neronove žene)

CRKVA PROTIV KAZALIŠTA
u kazalište unešena krv i mučenje iz cirkusa

Marvin Carlson
KaZALIŠNE TEORIJE 1
(str. 11.-29.)

1) ARISTOTEL I GRCI

prvo znanstveno djelo u povijesti je Aristotelova 'Poetika'
kritička misao o kazalištu u Aristofanovim 'Žabama' (agon Eshila i Euripida)
u 'Žabama' Eshil zauzima tradicionalan grčki stav da djelo mora ispunjavati moralnu zadaću, a Euripid moderan stav da je uloga umjetnosti otkrivanje stvarnosti
Platon u 'Državi' protiv umjetnosti jer drži da pjesnici kvare ljude
u X. knjizi kaže da umjetnik kopira sekundarne oblike koje je stvorila priroda
prvi koristi riječ mimesis (oponašanje)
Aristotel drži da umjetnici ne prikazuju stvari onakvima kakve jesu, već onakvima kakve bi 'trebale biti'
tragedija 'oponašanje čina ozbiljna i završena'
katharsis (pročišćenje)
priča (mythos) – 'duša' tragedije – jedinstvena radnja, sadrži obrat i spoznaju
hamartia 'tragična pogreška' – nesvjesna (zbog nje dolazi na znanje i otkriće)
komedija predstavlja ljude gorima, a tragedija boljima
značaj (ethos) nije određen rođenjem, već moralnim izborom
najbolja tragedija kao umjetnički oblik nadređena epskom pjesništvu, zbog njene veće zgusnutosti, te dodatka – glazbe i spektakla
Teofast napisao poetiku koja je izgubljena, a Diomed mu pripisuje definiciju 'tragedija je radnja koja sadrži promjenu zle i sobre sreće junačkog lika', 'komedija je prikaz svakidašnjeg života koji ne uključuje ozbiljnu opasnost'

2) RIMSKA I KASNA KLASIČNA TEORIJA

Plaut: 'Amfitrion' – prolog – govori ga Merkur – naziva dramu tragičnom komedijom
Terencije: 'Čovjek koji sam sebe muči' – prolog – najbolji oblik komedije je tiha drama dobrog, čistog stila
fragment 'Tractactus coislinianus' – dijeli pjesništvo na mimetičko (pripovjedačko i dramsko (komedija, tragedija, mim, satirska drama) i nemimetičko
likove komedije čine lude, varalice
djelovi:
prolog
zborska pjesma
epizoda
izlazna pjesma
razvoj:
Stara komedija – preobilje smiješnog
Srednja komedija – mješavina
Nova komedija – zanemaruje smijeh i teži ozbiljnome
Ciceron – likovi pogodni za ismijavanje: mrzovoljni, praznovjerni, podozrivi, hvalisavi, glupavi
komedija: oponašanje života, ogledalo običaja, slika istine
Horacije 'Ars poetica' – Horacije zahtjeva od pjesnika da slijede utvrđene puteve glede tema, riječnika, oblika stihova, te vrsta znakova
originalnost mora biti takva da umjetnik može vladati uspjehom
ako glumac hoće da publika plaće, on prvo mora osjetiti tugu, a zatim među izrazima koje nudi priroda potražiti one koji su primjereni raspoloženju i položaju lika
fantastični prizori i oni koji vrijeđaju ne bi se trebali izvoditi na pozornici
dijelo mora imati 5 činova, a na sceni 3 govorna lika
zbor – visoki moralni ton i doprinos radnji
u satiričnoj drami zagovara stanovitu čistoću vrsta (tako da es e el. ne dozvoli miješanje unutar djela)
cilj pjesnika je zabaviti i poučiti
Kvintilijan 'De institutione oratoria' – dramatičari, mogući uzori govorniku
Plutarh 'Usporedbe između Aristofana i Meandra' – Meandar posjeduje odmjerenost i prilagođavanje stila svakom liku; Aristofan miješa tragično i komično i iznosi stihove 'nasumce'
pažljivi pisac traži primjerenu kakvoću govora za svaki lik
Elij Donato 'De comedija'
Evancij 'De fabula'
komedija – sudbine ljudi srednjeg staleža, opasnosti male, sretni završetci
tragedija – likovi veliki ljudi, strahovi snažni, završetci strahoviti
četiri strukturalna dijela komedije: a) prolog – prije početka priče
b) protasis – uvodi ranju
c) epitasis – zaplet
d) katastrofa - rasplet
cilj tragedije je da gane slušatelja do suza, a komedije da ih potakne na smijeh
Plotin – je branio umjetnost rekavši da umjetnik oponaša duhovne stvari i da je vizionar
Tertulijan 'De spectaculis' – protiv kazališta jer ono potiče mahnitost i strasti, podržavajući gubitak samokontrole
Sv. Ivan Zlatovsti – protiv cirkusa i predstava
Sv. Augustin 'Ispovijesti' – ljubav prema kazalištu je kao 'bijedno ludilo' što hvata ljude u omče strasti koje bi trebali izbjegavati

Koraljka Crnković
POČECI TRAGEDIJE
str. 69. – 77.
Latina et Graeca, br. 32, Zagreb, 1988.

Grčka drama nastala je u 6. st. pr. n. e. i razlikovala je tri oblika:
satirska pjesma – nastala iz lirskoga ditiramba (s Peloponeza)
tragedija
komedija
Arion prvi složio ditiramb i uveo kor (tada su satiri prvi put počeli govoriti u stihovima)
τραγικοί xοροί (tragikoi horoi) → τραyικόs (tragikos) → τράγοs (tragos) ← Herodot
τραγδία (tragedia) → τράγοι (tragoi) + ψδή (oda) ← Aristofan
'tragedija' → pjesma jarca, tj. koreuta maskiranih u jarce
satiri τράγοι (tragoi) – jarci → vođa Silen (prikazan kao starac s jarečom bradom), u Eshilovoj sd 'Prometej' zove se τράγοc (tragos)
534. g. pr. n. e. Tepsis uveo prvog glumca (govori koru u jonskim jambovima)
tragedija se razvila napuštanjem smiješnog i udaljavanjem sadržaja od Dioniza
Eshil uveo drugog glumca – deutragonista
Sofoklo uveo trećeg glumca – tritagonista i oslikavanje kulisa
svaki je glumac tumačio više lica (s promjenom maski)

DEFINICIJA TRAGEDIJE

Aristotel poeziju smatra opomašanjem (mimeisthai), a tragedija vrhunski oblik poezije
tragedija 'oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije; oponašanje će vršiti ljudskim djelovanjem, a ne naracijom, i ono sažaljevanjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja ...' κάυαρσις (katharsis)
najbolja Sofoklova tragedija 'Kralj Edip'
korovođa – korifej

6 bitnih počela tragedije:
mit iz kojega pjesnik crpi gradivo
karakteri moraju biti prikazani s intimnom dosljednošću
misao moraju likovi izraziti riječima, djelima i radnjama
govor (stil likova i kora)
scenska predstava
prateća glazbena skladba

5 glavnih dijelova tragedije:
prologos – prije ulaska kora
parodos – ulazna pjesma kora koji ulazi kroz ulaz (parod)
epeisodia (epizodij) – glumčevi pristupi koru i ostali dijalozi korskih pjesama
stasima (stazimi) – stajeće pjesme kora koje djele jedan epizodij od drugoga
exodos (eksoda) – izlazna pjesma
scene u tragediji mogu se podijeliti na tri dijela:
peripeteia (okret) – smjenjivanje sreće u nesreću
anagnorisis (prepoznavanje)
pathos (trpnja)

tragedija pada pod jedan obilazak sunca, a ep je neograničen

PRIKAZIVANJE DRAMA

za vrijeme triju svetkovina:
a) seoske ili Male Dionizije u prosincu
b) Leneje u siječc) nju i veljačd) i
e) Velike ili Gradske Dionizije u proljećf) u
- trajale 6 dana
- natjecanje (3p s 1k)
- 3 dana 3 pjesnika (svaki nasupao s tetralogijom)
u početku kor imao 50 koreuta

IZGLED GRČKOG KAZALIŠTA

odvijala se predstava pod vedrim nebom na danjem svjetlu
Atensko kazalište moglo primiti oko 17.000 gledatelja
o orhastra (orkestra) – između pozornice i gledališta, gdje je kor plesao i pjevao, s Dionizijevim žrtvenikom timela
o skena (scena) – prostorija za preoblačo enje
o proskenion (proscenij) – kolonada s dorskim stupovima (između kojih se stavljale slike)
o theatron (gledalište) – stepenište na kojem su sjedili gledatelji (u počo . od drveta, a kasnije od kamena), u obliku koncentričo nih polukrugova
o parodoi (ulazi) – desno ulaz sa sela, lijevo ulaz iz grada ili luke

Vitruvije i Poluks kažu da se kazališna građevina sastoji od:
koilon – napravljen od koncentričnog stubišta polukružnog oblika
orhastra – prostor s timelom u sredini
parodoi – ulazi za kor i glumce, 2 na mežama stubišta te D i Lj
proskenion – pozornica
skena – kamena građevina koja kasnije služi kao dekorativna pozadina

REKVIZITA

prosopon (maske) – čitava glava lika
kothorni (koturne) – obuća s visokim potplatima u tragediji
soccus – niske cipele, u komediji
konvencionalni kostim
pokretna platforma
rekviziti za audio-vizualne efekte

Koraljka Crnković
VELIKO DOBA GRČKOG KAZALIŠTA
str. 69. – 80.
Latina et Graeca, br. 33, Zagreb, 1989.

prvo tragičko natjecanje: Velike Dionizije 534. pr.n.e. → pobjedio Tepsis
Eshil – 472. pobjedio s tetralogijom – 'Finej', 'Perzijanci', 'Glauko', 'Prometej'
'organička trilogija' – sve tragedije sadržajno povezane

ESHIL (Aeshilos)
bio posvećen Demetrinim svetim misterijima
sačuvano sedam tragedija: 1) Pribjegarke ('Iketides)
2) Perzijanci (Persai)
3) Prometej (Prometheus deutmotus)
4) Sedmorica protiv Tebe
5, 6, 7) Orestija (Agamemnon, Hoeforoi, Eumenide)
uveo maske i koturne (visoke cipele)
kor ipak dominira nad glumcem
u njegovim tragedijama dominira volja bogova; Eshilovom sudbinom upravlja mudro načelo božanske pravde
Tantalove grijehe ispaštaju: Pelop, Atrej, Agamemnon, Orest, Ifigenija i Elektra
struktura: radnja koncentrirana oko jedne situacije ili događaja

SOFOKLO (Sofoklos)
jedan od najboljih tumača ideologije atenske demokracije u doba procvata
napisao 123 komada i 24 puta dobio prvu nagradu; sačuvani djelovi, u egipatskom papirusu, satirske drame 'Sljednici'; sačuvano sedam drama: 1) Ajant
2) Elektra
3) Kralj Edip
4) Antigona
5) Edip na Kolonu
6) Filoktet
7) Trahinjanke
uvođenje trećeg glumca (dopušta pojavu sporednih lica)
volio prikazivati 'tragičnu ironiju', jasno prikazivao junake, izgrađen karakter
često koristi suprotnosti (Izmena – Antigona) i piše tragedije 'udesa'

EURIPID
napisao 92 drame, a sačuvano 19: Alkestida, Medeja, Hipolit, Heraklova djeca, Mahniti Heraklo, Andromaha, Jon, Hekuba, Pribjegarke, Ifigenija na Taulidi, Feničanke, Orest, Ifigenija na Aulidi, Bakhe, Res, Elektra, Trojanke, Helena, satirska drama Kiklop
filozof na pozornici
posebnu pozornost posvećuje porodici
u antičkou tragediju unio slikanje borbe i unutrašnjeg nesklada (Medeja)
teži prikazivanju samih ljudi
Elektra završava u pesimističkom tonu sažaljenja prema mnogopatnim smrtnicima

Kvint Horacije Flak
SATIRE I EPISTULE
pr. Juraj Zagorelec, MH, Zagreb, 1958.

Luciliju zamjera nedotjeranost u pjesničkom izrazu i stihu
iznosi istinu smijući se
moralne satire – persiflira lakomce, rasipnike, lihvare, lovce na oporuke, umišljene filozofe, dosadne nametljivce
čovjek bi se trebao zadovoljiti jednostavnim i umjerenim načinom života
literarne satire – opravdava sebe od prigovora da nije dorastao Luciju
u satirama se nalaze brojni autobiografski podatci
20. g. izdaje 'Prvu knjigu Epistula' – kao i satire ispjevane heksametrom
epistule: a) sa svakidašnjim sadržajem
b) slične pravim pismima
c) moralne – stoička filozofija, ali se ne želi vezati do kraja ni uz koju fil. školu
d) literarne – Ad Pisones / De arte poetica (476 heksametra)
iznosi poglede na pjesništvo zadržavajući se najduže na drami
Boileau u 'Art poetique' prihvaća Horacijeve preporuke

PRVA KNJIGA SATIRA (1-10) SATIRA 1 (osuda lakomosti) ljudi u težnji za boljim životom sa zavišću gledaju na druga zvanja, u sebi treba pronaći pravu mjeru, upravljena Gaju Cilniju Mecenatu, živjeti po prirodi – jedno od Horacijevih životnih načela SATIRA 2 (pretjerane stasti): nabrojeno puno čjudi koji su se našli u Rimu SATIRA 3 (prosuđivanje mana): razlaganje o ljudskim manama SATIRA 4 (Horacije opravdava svoje satire): prijateljakom iznošenju mana svrha je da se isprave one i otklone SATIRA 5 (putovanje u Brundizij): putovanje izvršeno 37. g. u Mecenatovoj pratnji iz Rima, trajalo 15 dana SATIRA 6 (Horacije i Mecenat): Horacije je oslobođenički sin, a otac mu je pribavio dolično obrazovanje SATIRA 7 (smiješna parnica): Publije Rupilije v.s. bankar Perzije SATIRA 8 (vještice): Mecenat je na brežuljku Eskvilinu podigao palaču SATIRA 9 (nametljivac): Horacija u šetnji napao dosadljivac koji je želio ući u Mecenatovo društvo SATIRA 10 (o Luciju): izlaže svoj stav o Gaju Luciliju DRUGA KNJIGA SATIRA (1-8) SATIRA 1 (odgovor kritičarima): opravdava se u razgovoru s Trebacijem te izjavljuje, da kao sljedbenik Lucilijeva smjera ostaje i dalje pri svome načinu pisanja SATIRA 2 (pohvala umjetnosti): preporučuje umjerenost u jelu i piću, vrijednost skromnog življenja SATIRA 3 (Stoik): svi su ljudi, izuzav mudraca, ludi; i sa stoičkog gledišta škrtost, rasipnost, častoljublje zaslužuju osudu SATIRA 4 (pouke za sladokusce): nauka o kuharskoj vještini SATIRA 5 (lov na oporuke): mnogi se uvlače u domove da dobiju nasljedstvo; priča kroz likove Homerove 'Odiseje' SATIRA 6 (grad i selo): našao mir, udobnost i zadovoljstvo na posjedu u sabirskim brdima SATIRA 7 (samo je mudrac slobodan): stoička teza – samo je mudrac slobodan, obični ljudi svi su robovi SATIRA 8 (gozba kod skorojevića): bogatom Nazidijenu je uspjelo svojom 'govorljivošću' otjerati goste od pune trpeze PRVA KNJIGA EPISTULA (1-8) 1. EPISTULA (Mecenatu): opravdava se zašto se odriče lirske poezije i prelazi na filoz. 2. EPISTULA (Loliju Maksimu): valjan život, bez zablude i strasti 3. EPISTULA (Juliju Floru) 4. EPISTULA (Albiju Tibulu): utjeha prijatelju . EPISTULA (Torkvatu) 6. EPISTULA (Numiciju): sretan život – uvjeti – krepost i mudrost 7. EPISTULA (Mecenatu): razbolio se 8. EPISTULA (Albinovalnu Celzu)

DRUGA KNJIGA EPISTULA (1-3)

3. EPISTULA, PIZONIMA, o pjesništvu «DE ARTE POETICA»

svako djelo treba biti jedinstvena cjelina
treba birati građu koja pristaje piscu (koju poznaje) te će ju znat napisat s jasnoćom
'Svi mi i naše sve dug smrti je.'
'da komička radnja, da zbori se tragički u njoj; podnijet ne može ni to'
svaki pojedini rad nek je izabran na doličnom mjestu
da bi netko plakao prvo ga treba boliti
razlika je tko govori (soc. status, dob, narodnost = mores, aetus, sexus, status, mores)
lik na sceni mora biti dosljedan sam sebi
obilježja po dobi: 1. dječak – mijenja se svakoga časa
2. golobrad momak – grijehu mek i podatljiv
3. muževna dob – pazi na postupak svoj
4. starac – dobit briga mu sva
na sceni prikazati samo moralne čini (na sceni Medeja ne ubija djecu)
dramski spjev od 3 do 5 činova
bez deus ex machina
'Vi uzore grčke nemojte puštat iz ruku ni noću ni danju!'
umrijeti – prvi je i glavni u pravilnom pisanju zakon
svi će pristati uz onoga koji korisno miješa sa slatkim

Siegfried Melchinger
POVIJEST POLITIČKOG KAZALIŠTA
(str. 5.-97.), pr. Vida Flaker, GZH, Zagreb, 1989.

1) PREDGOVOR

prvi je zabranu kazališta tražio Platon jer je držao da ono kvari državu, u srednjem ga je vijeku zabranjivala Crkva, 1642. zabranjuje ga puritanska vlada u Engleskoj, 1774. Kongres aneričke revolucije, itd.
Euripid i Eshil morali su napustiti polis i umrijeti u progonstvu
Aeropag – sud, izumitelj demokracije, bdjeo nad razvitkom polisa u skladu s razvitkom vremena i ublažio nagli nastanak demokracije
demokrati ukinuli Aeropag
Orestija - nakon ukidanja Aeropaga (materoubojica – osloboditelj polisa od tiranije)
politika na pozornici nije vjerodostojna ako služi veličanju ili makar namjerama vladajućih sistema

2) POLIS ATENA

prva suvremena drama 471.g.pr.n.e. Eshilova tragedija 'Perzijanci' – optužbe protiv pobjednika jer se namjeravaju baciti u ruke istog imperjalizma koji je uništio Perzijance
političko kazalište je kritičko kazalište
Aristotel smatra mimesis (prikazivanje) temeljnim pojmom umjetničke produktivnosti
prikazivanje, za razliku od imitacije, sadrži kritički element
prikazivanje onog što se tiče svih – res publica – politeja – politika
u Ateni kazalište za petinu građana
Tepsis na agori izvodio predstave na kolima
Dionizije – počinjale povorkom, u tri dana svaki dan tri tragedije i jedna satirska igra, kasnije je dodan i četvrti dan za komedije
država osnovala agon (natjecanje), pobjedniku Lovor - vijenac
drame napisane i izvođene samo za jednu jedinu izvedbu
dio produkcije financirao je koreg (bogati građanin)
maska je bila od laganog naslikanog sukna, nosili su i periku
svijet koji se u predstavi prikazuje = pravom svijetu
svaki bogati građanin imao roboe s kojima je raspolagao
ratovi demokratskog polisa u 5. st. bili su pljačkaški pohodi

3) ESHIL

antička kultura je robovlasnička kultura
u Euripidovu Jonu: 'Jedina sramota koju rob snosi je ime rob, u svemu ostalome nije ni po čemu gori od ostalih ljudi.'
politika zabranila komediju u doba samskog rata

LITERATURA – BILJESKE - DRAMATOLOGIJA I.
short version

NAUK O PJESNIČKOM UMIJEĆU
UVOD U TEATROLOGIJU
PJESNIČKO UMJEĆE
KAZALIŠNE TEORIJE 1
STORY AND DISCOURSE
HAMBURŠKA DRAMATURGIJA
TEORIJA DRAME KROZ STOLJEĆA I.
TEMELJI DRAMATURGIJE


Aristotel
NAUK O PJESNIČKOM UMIJEĆU
prijevod: M. Kuzmić
Zemaljskatiskara, Zagreb, 1912.

ODREĐIVANJE PJESNIČKOG UMIJEĆA
umijeće oponašanja; različitim sredstvima, različite predmete i različitim načinom → različiti oblik
SREDSTVA OPONAŠANJA
ritam, govor, harmonija
jedni se služe svim sredstvima, a drugi naizmjence
PREDMETI OPONAŠANJA
tragedija – oponaša bolje ljude nego što su sada
komedija – oponaša gore ljude nego što su sada
NAČIN OPONAŠANJA
po sredstvu, po predmetu, po načinu
drama – oponaša lica koja rade
IZVOR PJESNIŠTVA
od djetinjstva prirođeno oponašanje
pjesnici usavršavaju oponašanje, harmoniju i ritam
VRSTE PJESNIŠTVA
rugalice i himne / enkomije
RAZVOJ TRAGEDIJE
od ditiramba, razvila se iz satirske pjesme
Eshil povećava broj glumaca od 1 na 2
Sofoklo uvodi 3. glumca i slikanje kazališne zgrade
u jampskom mjerilu
RAZVOJ KOMEDIJE
ne zna se podrijetlo jer se isprva nije shvaćala ozbiljno
smatra se da je potekla sa Sicilije
smiješna je neka pogreška ili rugoba, a da nije bolna
EP PREMA TRAGEDIJI
tragedija za preteču ima ep
ep ima neodređeno vrijeme, a tragedija se zbiva unutar 1 dana
ono što pripada tragediji – pripada epu, ali ne obratno
ODREĐENJE TRAGEDIJE
oponašanje čina ozbiljna i završena koji ima veličinu i postiže očišćanje čuvstva
BITNI DJELOVI TRAGEDIJE I RED DJELOVA PO VRIJEDNOSTI
tragedija je oponašanje čina i života
priča je osnova i duša tragedije
priča, značaj, misli, govorni izraz, skladanje glazbe, predstava
ČIN
mora biti završen i imati početak, sredinu i svršetak
najbolje kada se čin lako pamti i kad za njega nastaje promjena iz nesreće u sreću i ↔
jedinstvo čina – oponaša jednu stvar i to cijelu
TRAGEDIJA – oponašanje završenog čina i strašnih i ganutljivih zgoda

DIJELOVI PRIČE
prva dva: okret i prepoznavanje (jednosmjerno i dvosmjerno)
priča je najzanimljivija i najvrednija kada se okret i prepoznavanje dogode skupa
jednostavan čin – razvoj bez okreta ili prepoznavanja
prepleteni čin – uz okret ili prepoznavanje ili oboje
treći dio: trpnja
poguban ili bolan čin (umiranje u javnosti, ranjavanje)
DJELOVI TRAGEDIJE PO VELIČINI
početni čin, srednji čin, završni čin, korska pjesma (ulazna, stajaća)
početni čin – dio prije ulazne korske pjesme
srednji čin – dio među čitavim korskim pjesmama
završni čin – dio iza kojega nema korske pjesme
TRAGIČNOST ČINA
upotreba straha i sažaljenja koje kod gledatelja izaziva emocije
najgore – promjena opakih i zlih iz nesreće u sreću
čovjek koji u nesreću pada zbog neke svoje pogreške koja može biti nehotična i nesvjesna → to izaziva katarzu
zgode- strašne ili ganutljive
TRI NAČINA PRIKAZIVANJA ČINA:
lica koja znaju i poznaju (Medeja ubija djecu)
lica koja djelo počine u neznanju (Edip) prisutna trpnja
lica koja kane učiniti iz neznanja ali na vrijeme uspiju prepoznati
ZNAČAJ
četiri važne stvari: da značaji budu dobri (dobra volja)
da značaji budu prikladni (žena ≠ hrabrost)
da značaj bude podoban
da značaj bude dosljedan
može biti lice dosljedno u nedosljednosti
rasplet se mora događati iz priče, a ne iz stroja (deus ex machina)
strojem – samo zgode izvan drame
NAČIN PREPOZNAVANJA
po znacima
udešeno od pjesnika – najmanje umjetničke i blisko pogrešci
po sjećanju
po zaključivanju
ono koje proizlazi iz same priče je najbolje jer onda nema nikakvih izmišljenih znakova
MISLI
ono što govorom treba stvoriti – dokazati, pobijati, stvarati čuvstva kao sažaljenje, strah, gnjev i slična, dojam veličine i neznatnosti
GOVOR
glumačko umijeće
pod pjesničkim umijećem: glas, slog, veznik, imenica, glagol, član, oblik i govor
govor – skup riječi koji nešto znače
PJESNIČKI UKRAS
odabiranje riječi
PJESNIČKI SLOG
važna jasnoća
korištenjetuđica i uzvišenog sloga
važno: uskladiti izraze
produbljenim, okrnjenim (ukidanje običnosti) i promijenjenim izrazima
SLIČNOSTI I RAZLIKE TRAGEDIJE I EPA
ep ○ pripovijeda i oponaša u mjerilu
○ dramski sastav priče
○ jedno vrijeme, sveza s drugim zgodama
○ jednostavan ili prepleten ili značajan ili pun trpnji
○ nema glazbu i predstavu
○ oponaša više dijelova
- drama – ne može vršiti dvije ili više radnji odjednom
RAZLIČITO UPUČIVANJE
rade sami, oponašaju malo
oponašaju puno
govore malo, uvode značaj
PRVENSTVO TRAGEDIJE
oponašanje prosto manje bolje za gledaoca
oponašanje jezgrovitije i scršava se u kraće vrijeme
svoju umjetničku svrhu postiže bolje nego ep

« Tragedija je oponašanje ozbiljne (dostojne) radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima,
licima koja djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem
sažaljenja i straha pročišćuje takve afekte. »

*dodatak*
IME: τράγος – jarac
tragedija – jerčeva pjesma
nastala iz ditiramba (tvorac Arion)
na sebi imali jareču kožu koreuti jer su oponašali satire
korifej – vođa kora
1. glumca izdvojio Tepsis
2. glumca izdvojio Eshil i smanjio važnost kora
3. glumca izdvojio Sofoklo i dodao scenografiju
ženske uloge uvodi Frinih
JAMPSKI TRIMETAR ( u-u-│u-u-│u-u- )
najkolokvijalniji od svih mjera i viđamo ga u svakidašnjem jeziku puno češće od drugih metara
DJELOVI TRAGEDIJE
πρσΛος - prolog – glumci bez kora
πάροδος - parod – ulazna pjesma kora
epizodij – tijelo tragedije
_τά_ιον – stazime i eksod – pjesma kora
έζο8ος – dio iz kojeg ne slijedi korska pjesma
ZAPLET – srž tragedije
MIMESIS – imitacija putem ritma, jezika ili harmonije
KOMEDIJA
potječe iz Sicilije i nastala je iz falačkih pjesama
Dorani tvrde da su je oni izmislili
LIK
otkriva moralni smisao
mora biti: vjeran svojim životnim načelima i dobar (ukoliko je njegova svrha dobra)
problem grčkog 'dobar'
pozitiv: 'αγα_ός dobar
komparativ: hrabriji, moralno bolji, jači, korisniji
RJEŠENJE – RASPLET
mora slijediti iz samog zapleta, a ne iz načela 'deus ex machina'

4 TIPA TRAGEDIJE
1) kompleksna
2) jednostavna
3) etička
4) patetična

ESHIL – "prvi stupanj dramskog razvoja"
Okovani Prometej, Orestija (Agamemnon, Žrtva na grobu, Eumenide)
SOFOKLO – koreuti s 12 na 15
Ajant, Elektra, kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet, Edip na kolonu
EURIPID
Alekstida, Medeja, Hipolit, Elektra, Ifigenija u Tauridi
ARISTOFAN - komediograf



Nikola Batušić
UVOD U TEATROLOGIJU
GZH, Zagreb, 1991.

TEATROLOGIJA – znanstveno područje u okviru društveno-humanističke oblasti u kome se raznovrsnim disciplinama nastoje protumačiti postanak, djelovanje, funkcija i umjetničko-izražajna obilježja kazališta u dijakronijskom i sinkronijskom aspektu
↓
obuhvaća više znanstvenih disciplina
multidisciplinarna znanost

Rusi: znanost koja proučava povijest i teoriju kazališta

KAZALIŠTE
kazališna zgrada (mjesto odvijanja)
predstava ('Idem u kazalište.')
ustanova ili umjetnička organizacija
stilsko razdoblje

OSNOVNI PREDMET TEATROLOGIJE
izvedbena sastavnica
scenska slika
teatrologija se bavi predmetom koji više ne postoji

19. u 20. st. – teatrologija – znanstvena disciplina
potekla iz filozofije i knjiž.-pov. disciplina
1902. u Berlinu – prvo teatrološko društvo
1956. kao kolegij na katedri Komparativne književnosti na FF-u
1904. S. Miletić piše ''Hrvatsko glumište''
1978. S. Batušić piše ''Hrvatska pozornica''
M. Fotez, M. Matković (Dramaturški eseji), R. Marinković (Geste i grimase, Nevesele oči klaunove), I. Hegedušić (Shakespeare – Moliere – Goethe)
1953. B. Gavella ''Hrvatsko glumište''
noviji: B. Mrkšić, F. Čale, V. Švacov, B. Hećimović, P. Selem, Z. Mrkonjić, I. Mrduljaš, B. Senker, S. Prosperov Novak
1969. Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa

GLAVNE TEORIJSKE DISCIPLINE

1) teorijska dramaturgija
2) povijest kazališta
3) estetika kazališta
4) teorija i metodologija

oslonac Aristotelova Poetika

1) TEORIJSKA DRAMATURGIJA

DRAMATURG (grč. dramaturgos) – dramski pisac
sastavljanje repertoara
pribavljanje i ocjenjivanje novih tekstova
adaptacija za izvedbu
savjetuje redatelja i staff
- mnoge funkcije dramaturga danas vrši redatelj

dramaturg predstave: ostvaruje cjelokupnu izvedbenu koncepciju; dolazi na pokuse, surađuje sa stvaraocima

DRAMATURGIJA – poetika i estetika drame koja se temelji na scenskoizvedbenoj praksi kazališnog djela bez obzira na njegovu vrstu
proučava postanak i razvitak dramaturgijskih teorija
ocjenjivanje njihovih dometa
nastoji kreirati nove sustave teorijskog razmišljanja o drami
osnovni predmet: skup pravila za izvanji oblik kao i zakonosti unutarnje strukture drame

Freytag 'Kompozicija drame'
uvod
uspon
kulminacija
pad ili preokret
katastrofa
uzbuđujući i tragički momenat posljednje napetosti

2) POVIJEST KAZALIŠTA
sinonim za teatrologiju
ponova uspostava minulog kazališnog čina
gleda naprijed
što se, gdje i kada zbilo
teatrografija – utvrđivanje kazališnog repertoara
sociologija kazališta – odraz u publici, sociološka slika

3) ESTETIKA KAZALIŠTA
estetika kazališnog stvaranja
scenska kreativnost
oblici i funkcija scenskog prostora
najbitnije – izražajne značajke
segmenti: gluma, režija i prostor
psihologija komponenta glume lagano nijekao Brecht
zanima se za načelo pojedinoga redateljskoga sustava u predstavi i ispisanog te protumačenog
otkriti 'jezik' redateljeva izražavanja
Senker: 'redatelj govori jezikom kazališta'
estetička analiza kazališnog prostora

4) TEORIJA I METODOLOGIJA TEATROLOGIJE
početak Max Hermann
kazalište 'svijet za sebe'
metodologija: teoriski pristup pojedinom problemu, istraživanje prožimanja i međuovisnosti teorije i prakse, uspostava slike određene kazališne pojave


ZADAĆE, MOGUĆNOSTI i GRANICE TEATROLOGIJE

u središtu pozornosti – kazališna predstava
zadaća: rekonstrukcija minulog kazališnog čina
teatrologija traje koliko i kazalište (unutar civilizacije)
neki pozornost posvećuju drami (Silvio D'Amico)
kazališna umjetnost počinje živjeti ulaskom publike u prostor scenskoga čina
proučava ''repertoar'' – baština vs suvremenost
rade monografije

1896. – Hrvatska dramatska škola – utemeljio S. Miletić

podrijetlo i uloga maske u kazalištu, rasvjete
trenutci okupljanja publike
povijest kazališnih dostignuća
granice – predmet istraživanja rastao i neprestano raste


PREDMET; METODE I INSTRUMENTARIJ TEATROLOGIJE

osnovni predmet: promatranje kazališne predstave
priziva predstavu u život = 'rekonstrukcija'
nastoji utvrditi obilježja sviju sastavnica kazališnog čina

traži izvore za rekonstrukciju:
a) neposredni: zgrada, scenski prostor, pozornica, scenska tehnika, scenska oprema, rekviziti, maska, redateljska knjiga ...
b) posredni: fotografije, filmovi / video vrpce
tri segmenta:
materijalna osnovica
kreativna zamisao glavnih interpreta
dojmovi, doživljaji i sudovi publike

za ''rekonstrukciju'' :
– redateljske namjene, glumačke intencije i određene reakcije gledališta

tri konstitute:
predložak predstavi
mjesto i način realizacije
publika

i) PREDLOŽAK PREDSTAVI
dramski tekst, operni libreto i partitura, baletni sinopsis s partiturom te scenarij, odnosno nacrt
razvidjeti scensku sliku
DRAMA – ishodište svakoj teatrologijskoj interpretaciji scenskoga čina
pitanje didaskalija ?

'redateljsko kazalište' - poč. 20. st.
zadiranje u integritet dramskog teksta i stvaranje vlastite vizije scenske slike


teatrologija razmatra razvitak temeljnog tlocrta grčkog pozorišta kroz daljnje faze naše kazališne civilizacije
teatrologija istražuje bitne sastavnice režije → 'redateljska knjiga'
kazališni plakat (pomoć pri rekonstrukciji), cedulja, program
kazališno zakonodavstvo: Kazališni red – Alexandar Bach

iii) PUBLIKA
tko u pojedinom razdoblju čini kazališnu publiku
kazališni kritičari
teatrologija istražuje niz okolnosti pod kojima je nastala kazališna kritika


DRAMSKI TEKST I PREDSTAVA

predstava ovisi o kutu promatranja stvaralaca
drama na pozornici postaje nešto novo – dobiva pozorišnu vrijednost
'dramstis personae djeluje unutar strukture teksta'
'bez dramatis personae nema niti drame'
suodnos teksta drame i teksta predstave
suvremena teatrologija mora shvatiti da od teksta predstave ne smije očekivati striktnu i samo njoj ''jasnu'' reprodukciju poznata predloška

KAZALIŠNI PROSTOR
prostor scenske igre i prostor namijenjen publici
kazališni čin se može zbiti bilo gdje i bilo kada

Grčka – kazalište u Epidauru
parodi – bočni ulaz
orkestra s timelom, parodos, rampe, skene, proskenion

Rim – kazalište u Aspendosu, Theatro Olimpico

Grčka – teatar obred i svečanost
Srednji vijek – srednjovjekovni trgovi, kola
Barok – dvorane

Antička Grčka (primjer – teatar u Epidauru)
- orhestra i skena → koncentrična načela
↓
puni krug – mjesto glumačkog izraza
gledatelji gotovo obgrljuju prostor glumčeva djelovanja
privilegirani u prvi red, Dionizijev svećenik u sredini
gledalište za gotovo čitav polis
nepoznata hijerarhijska ljestvica

Antički Rim
gledalište nije jednako vrijedno
dominira polukrug
orhestra – polukružni oblik – CAVEA
prostor za povlašteni sloj gledatelja
nema zajedništvapozornice i gledališta
zastor – spiranium (mimici)
auleum (spušta i diže)
Srednji vijek
kao i u Antici – niz lokaliteta bez arhitektonskih obilježja
ulica, gostionica, sajmišta, feudalni dvor
izravna komunikacija s publikom
zabavljačko kazalište
sakralna pozornica
apscida ili ordinata
kretanje glumca pred statičnom publikom
ali ima i gdje se gledatelji kreću
scenska boravišta – loca ili mansiones
pozornica na kolima – prikazivanje Kristova života

Renesansa
ranorenesansa: komediograf Terencije
predstave na trgu, dvorani s podijem
gledatelj u gledalište ulazi da bi promatrao
precizna socijalna ljestvica publike

Barok
dvorana Orsan, DU, Arsenal 1680
unaprjeđenje
scenski čin → zatvoreni ambijent građen za kazališne svrhe
inn-court theatre – u dvorištima gostionica
pozornica – kutija
sociološka funkcija prostora
U ROKOKOU – dva sociološka sloja
oni koji grade kazališta
oni koji posjećuju kazališta
barokni scenski sustav:
kulisa
luk
prospekt
kazalište u Stuttgartu 18 pari kulisa
pozornica zna biti duža od gledališta (zbog opere)
gledalište – redovi stolica laganim lukom svinuti prema prosceniju
dvorske lože – u prosceniju i nasuprot pozornici (I. kat)
to zadržava i tvrtka Hlemer&Fellner u 19. i 20. st.
kazalište = suživot
svijećnjaci, lusteri, freske, draperije, foyeri, kavane ...

dr. pol. 19. st. RICHARD WAGNER
Festspielhaus u Bayeuthu 1876.
noviteti:
prostor za publiku – izduženi kolion (prvi redovi najmanji br. sjedišta)
pozornica dubine 36m
posljednji red gledališta se uzdiže i završava ložama
bez dekoracije u gledalištu → usredotočuje gledatelja na pozornicu
dirigenta i svirače učinio nevidljivima

1901. Max Littman – PRINZREGENTENTHEATER
- po bayreutskim uzorima

1908. KUNSTLERTHEATER
- antički raspored

demokratičnost gledališta koncipiranog kao dio antičkog theatrona bez loža i detalja
pr. trolis Dvorane Vatroslav lisinski

Peter Behrens «CENTRALNO KAZALIŠTE»
pozornica dio orkestre bez proscenijskog okvira i zastora

Walter Gropius «TOTALNO KAZALIŠTE»
korištenje pomičnih platformi, dinamične rasvjete, filmski inserti, trodimenzionalne zvučne kulise
prostor kazališnoga čina poput stroja

Karl Lautenschläger – zaokretna pozornica

V.E. MEJERHOLD
zajednički prostor glumaca i publike
glumci se dižu iz mase

1910. MAX REINHARDT – 'Kralja Edipa' režira u cirkusu

1919. GROSSES SCHAUSPIELHAUS (Berlin)

Pariz – VIEUX COLOMBIER
plato sa stepeničastim podom
dvije razine pozornice sa stepenicama

THEATRE NATIONAL POPULAIRE, Jean Vilar
predvorja – izložbe
foye – koncerti
knjižara – kazališna izdanja

kružno kazalište u Seattleu
Auditorium – Theatre u Chicagu
dvorane koje mogu mijenjati temeljni diapozitiv

KABUKI KAZALIŠTE
cvjetna staza (hanamichi) – povezuje zadnje redove gledališta s pozornicom

PUBLIKA U KAZALIŠNOM ZRCALU

(...)

NÔ
japanska dramska vrsta iz 14. st. u kojoj se na pozornici ujedinjuju pjesničko djelo, pantomima, gluma, glazba, pjesma i ples
otjelotvoruje ideje zen-budizma
protagonist Shita nosi masku od lakiranoga drva
drugi glumac naziva se Waki, a treći Tsure

POGOVOR

tragedija iz građanskog života 'Miss Sara Sampson' 1755.
bori se protiv nepovoljnog utjecaja francuske klasicističke drame (Voltaire, Corneille)
ističe da izvještačenim, bombastičkim jezikom nikada ne možemo izraziti osjećaje, već posve običnim, jednostavnim riječima narodnoga govora
francuske drame nemaju vrlina osim zapletaja, scenskih efekata i situacija te mehaničke pravilnosti
dva dijela: negativni o klasicistima i pozitivni o Aristotelu
pedeset i dvije predstave u sto i četiri pisma
prvi je protumačio katarzu i ukazao da Aristotel uopće ne govori o jedinstvu mjesta

Zdenko Lešić
Teorija drame kroz stoljeća I.
Svjetlost, Sarajevo, 1977.

ANTIKA
Drama i teorija drame u antičko doba
- Eshil uvodi drugog glumca i time stvara mogučnost sukoba dvaju ličnosti
Sofoklo uvevši trećeg glumca prenosi težište radnje s kora na likove i njihove odnose
drame su bile pisane na osnovu istih i svima dobro poznatih priča o grčkim herojima
igrali širokim i jednostavnim gestama te ozvučenim glasom
Aristofanove komedije - komentar intelektualnog, moralnog i društvenog previranja
Aristofan u 'Žabama' brani tradicionalne vrijednosti tragedije kao moralno-religioznog čina
u Aristotelovo vrijeme već se izmišljaju sadržaji i likovi
u IV. st. - nova komedija (Meandar) - dobro vođen zaplet, često s ljubavnom intrigom, s prepoznatljivim tipovima (laškalašni mladić, tvrdoglavo nepopustljivi otac, škrti starac ... )
srednja komedija je izostavila kor, no sačuvala podrugljivost i parodičnost na mitske junake
po Platonu mythos podrazumjeva neko saznanje o svijetu
Aristotel traži suštinu tragedije, a Horacije daje upute kako ju pisati, ali nije objašnjavao zašto (u epistoli Pizonima kaže da tragedija treba imati 5 činova i 3 lica koja razgovaraju)
kod Horacija mimesis (imitatio) znači podražavanje prirode
Horacijev pojam decorum (ono što dolikuje) - pjesnička obrada mora odgovarati samom predmetu, govor i ponašanje lika treba odgovarati njegovim emocijama i karakteru; obradba poznatih tema i likova treba odgovarati utvrđenim konvencijama

1. Osnovni princip antičke teorije umjetnosti: umjetnost je podražavanje
Platon kaže da su umjetnici podražavaoci podražavanja dvostruko udaljeni od istine
Ksenofan: Podražavanje u likovnoj umjetnosti, Platon: Kritika mimetičke umjetnosti, Aristotel: Obrana mimetičke umjetnosti, Horacije: Poezija je podražavanje prirode i oponašanje uzora

2. Dramska forma i dramske vrste
glumci predstavljaju dramsku radnju, koja je pjesnikova priča (mythos) koja podražava realni, povijesni svijet (praxis)
Aristotel zakljiučuje da se priča u drami zasniva na radnji, koja mora biti jedinstvena i mora biti uvjerljiva, tj. moguća
u tragediji se koriste preokret (peripetija), prepoznavanje (anagnorisis), patnja (pathos)

3. Učinak drame
Eshil - tradicionalne, moralno-religijske vrijednosti
Euripid - realistički tretman ljudskih slabosti

KROZ SREDNJI VIJEK DO HUMANISTIČKOG PREPORODA
tragedija - svako pjesničko djelo koje ima uzvišen ton i završava smrću ili propašću
komedija - ono što se završava sretno i u veselju
izvori pjesništva u religioznom obredu
glavni oblici: liturgijska drama, misterij ili novozavjetno prikazanje,
mirakul ili svetačko prikazanje i
moralitet (alegorijski prikaz čovjekovih dužnosti na zemlji)
mirakuli i moraliteti izvodili su se na ulici i bili su pučke zabave
sastojali su se od mnoštva samostalnih prizora izvođenih na različitim mjestima i u velikom vremenskom rasponu
OBNOVA KLASIČNE TEORIJE DRAME I NOVI MODELI DRAME u 16. i 17. ST.
Drama i teorija drame u 16. i 17. st.
u renesansi je čitav svijet viđen kao velika pozornica i na renesansnoj pozornici pojavio se čitav svijet
oduševljeni antikom (grčkom i rimskom dramom posebno)
humanisti su se oslanjali na rimske pisce Terencija, Seneku i Plauta
preuzimanje stilskog modela klasične literature
tragički sukob dobiva socijalnu podlogu
renesansni izum: pastorala - svijet čulnog postojanja
Skaliger kaže da pjesnik stvara drugu prirodu
tragedija - prostor s tri trijumfalna luka iza kojih se u perspektivi vide gradske ulice, komedija - trgu okružen kućama, pastorala - naslikani dekor s livadama = jedinstveni prostor dramske radnje
Theatro Olimpico u Vinčenci - prednji zastor, proscenij, kutija, slikani dekor, osvjetljenje
Vala 1498. prevodi Poetiku s Averoesove arapske verzije
glavno načelo renesansne teorije drame: Horacijeva ideja decoruma
commedia dell'arte - nastavila tradiciju atelane i farse, improvizacije, stalni karakteri (Harlekin, Pantalone, Doktor itd.)
glazbena drama (melodrama) - pojavila se u 17. st. , razvila se iz pastorale i pretvorila se u operu; stih, ples, glazba i scenski spektakl
Španjolska
dramski žanr auto sacramental - u početku jednočinke tokom tjelovske procesije na kolima
corrales - dvorišta s platformom za scenu
commedia - počinje označavati svaki svjetovni komad
Engleska
otvorena scena - bitan glumac, a ne scenografija (court mask)
koncentrirali su se na riječ
Ben Jonson brani dostojanstvo dramske forme u prologu 'Volponea'
žanr tipičan za doba restauracije - commedy of manners
Francuska
podvrgavanje stvaralačke mašte kontroli razuma
Rasine - koncentriranje na presudni moment (katastrofu)

1. Obnova teorije drame u talijanskim poetikama 16. stoljeća
1536. prva renesansna poetika Bernardina Danielija - uveo horacijevski koncept jedinstva tona i dramske prikladnosti (decoruma)
1561. Poetika u sedam knjiga Juliusa Caezara Scaligera - vjerovao da je razum nad maštom, pjesniku je cilj da poučava sa prijatnošću, zahtjeva jedinstvo vremena i mjesta jer treba odabrati siže koji će ga podrazumijevati
1570. Lodovico Castelvetro prevodi i tumači Poetiku, dolazi do otkrića triju jedinstava, radnja od dvanaest sati u ograničenom prostoru pozornice i ograničenom vremenu gledateljeve pažnje

2. Širenje Aristotelovske teorije drame u zapadnoj Europi
renesansa: Jeanne de la Taille De l'art de la tragedie, Philip Sidney Apologie for Poetry, Ben Jonson Otkriće, Cervantes
klasicizam: Jean Chapelain Mišljenja Francuske akademije o tragikomediji Cid, d'Aubignac Pratique du theatre, Corneille Rasprave, Boileau Poetika

3. Novi modeli drame u 16. i 17. stoljeću
englezi eksperimentiraju i ne obaziru se na pravila
Shakespeare dramu Henrik V zasniva na unutarnjoj strukturi odnosa koje duh otkriva
Shakespeare govori o kazalištu kroz kor u Henriku V, u 1. sceni V. čina u Snu Ivanjske noći i u Hamletovom govoru glumcima
Corneille prihvaća pravilo jedinstva vremena i mjesta, ali ih drugačije doživljava
Rasine posjeduje racionalizam umjetničkog oblikovanja, a faktor zbivanja mu je fatum
Moliere po formi slijedi visoku komediju, ali po unutrašnjosti farsu i drži da komedija slika običaje a ne pojedince

TEORIJA DRAME U DOBA EUROPSKE PROSVJEĆENOSTI (18. stoljeće)

Drama i teorija drame u 18. st.
prisutan aristotelovsko-horacijevski duh
spor oko smiješne i sentimentalne tragedije, pojava građanske tragedije
prestaju osuđivati Shakespeare jer nije pisao po pravilima
u francuskoj pomama za kazalištem
Rousseau dijeli mišljenje s Platonom i osuđuje i komediju i tragediju
u francuskoj nastaje plačna komedija commedie larmoyante - komični svijet ispunjen patosom
promjenom naglaska sa smiješnog na ozbiljno nastaje građanska drama

Diderot sugerira novu klsdifikaciju dramske poezije:
vesela komedija (smijeh, poroci)
ozbiljna komedija (obrađuje vrline i dužnosti)
tragedija (domaće nevolje) drame bourgeois
tragedija koja obrađuje opće katastrofe i nevolje

u Italiji Goldonij
Lessingova 'Hamburška dramaturgija' je najznačajnija knjiga s područja teorije drame i kazališta u 18. st.
teorija glume u 18. st. Diderot 'Paradoks o glumcu' - traži od velikog glumca razum, hladnoću i sposobnost promatranja, lijepu maštu, sigurnim ukusom, ne pretjerano osjećajni jer glava stvara sve; biti istinit u kazalištu ne znači prikazivati stvari onakve kakve jesu u prirodi

1. Kritika klasicističkog kazališta i afirmacija Shakespeareovske dramaturgije
klasicizam se zasnivao na 3 filozofsko-estetičke premise:
premoć razuma
naglašeni senzualizam (umjetnička slika jementalna reprodukcija čulno spoznatog)
ostvarivanje idealne stvarnosti (divljenje, ushićenje)
i jednoj sociološkoj činjenici:
izgledalo je da su društveni odnosi trajni i nepromjenjivi
u 18. st. na scenu je odlučno istupila građanska klasa
zaključuje se da je Shakespeare bliži Aristotelu nego francuski klasicisti
nove afirmacije Aristotelove katarze, samo je akcent sa straha na sažaljenje, suosjećanje
Voiltaire zagovara spektakularnost dramske akcije, smatra da su neki klasicistički propisi samo kazališne konvencije koje genije smije kršiti kad hoće da postigne istinskuuzbudljivost prizora
Rousseau kritizira francusko kazalište s društveno-klasnog stajališta
Shakespearea je objašnjavao Lessing, Samuel Johnson (divi mu se jer na sceni zna prikazati ljude, a ne heroje

2. Tragedija i njeno doba
centralni pjesnički žanr u poetici 17. st.
u 18. st. mijenja se odnos prema tragediji, a nastaje tzv. građanska (dućandžijska po Voltaireu) tragedija
obnavlja se interes za udio gledatelja u tragediji i ponovo se aktualizira katarza
Lessing kaže da je zadatak tragedije da u gledatelju probudi sućut, a strah (da se to i nama ne dogodi) i divljenje javljaju se kao faze na putu do suosjećanja
Lessingova zapažanja će dobiti praktičnu vrijednost tek kad se tragedija preobrazi u novi dramski žanr, u dramu

3. Nedoumice oko komedije
komedija 18. st. pokazuje sklonost prema bulevarskom i satiričnom
Voltaire kaže da komedija može oduševiti, zanijeti, raznježiti, ali pod uvjetom da odmah zatim i nasmije
Lessing smatra da komedija treba biti odraz ljudskoga života, ali drži da se ne smije rugati ljudskim manama jer su one nepopravljive
još uvijek je popularna commedia dell'arte
Carlo Goldoni Komički teatar – komedija je stvorena da bi ispravljala mane i smiješne nedolične običaje
Kant – komično je vrsta igre s estetičkim idejama, kojim se na koncu ništa ne pomišlja, a koje samo svojom mijenom mogu ipak živo razveseljavati

4. Nastanak građanske drame injeno teorijsko određenje
drame bourgeois nastaje u pretapanju komedije i tragedije
Lilo 'Londonski trgovac' – prva građanska tragedija
Diderot - dramski sukob je zasnovan na neuskladivim interesima u čovjeku, zbog čega je on uvijek na gubitku jer se ne može ne ogriješiti ili o ono što su mu nametnule društvene ustanove ili o svoje srce
Lessing – po prirodi stvari mora se naše duše dojmiti nesreća onih čije su prilike najsličnije našima
Beaumarchais – istinska rječitost dramske poezije je u rječitosti situacija, kojima nije uvijek potreban jezik riječi
Mercier – čovjek ne ostaje u istom stanju, sve strasti uznemiruju u isti mah ocean njegove duše: i koliko novih kombinacija proističe iz tog unutarnjeg vrenja
Mercier smatra da i njihovo vrijeme ima pravo imati svoje kazalište, baš kako su Grci imali svoje

Vladan Švacov
Temelji dramaturgije
Školska knjiga, Zagreb, 1976

PREDGOVOR
u drami čovjek postaje samome sebi temom stvaralačke samospoznaje na naj-neposredniji način, drama posredstvom čovjeka govori čovjeku o njemu samom

I. DRAMSKI IZRAZ
dramsko koje je na bilo koji način dovedeno do izraza

1. Dramatsko kao napetost
drama (grč. radnja), dramatsko – oblikovanje umjetničke scenske radnje
drama nastaje, tada i ondje, gdje čovjek postaje svjestan dramatičnosti svoga postojanja
napetost je najelementarnija kategorija drame, ali ona je i upravljena na totalitet čovjeka
napetost je početak jednog niza djelovanja koji u scenskom izvođenju postaje efektom
tjelesna napetost
biološka napetost (napetost između iszinktivno nagonskog i voljnog reagiranja)
duševna napetost (napetost između svjesnoga i podsvjesnoga)
povijesna napetost (između povijesne situacije i prodornog htijenja pojedinca
egzistencijalna napetost (neka težnja postane osovina osmišljavanja egzistencije)
određena situacija, smrt, patnja, borba, krivnja
bilo koji oblik napetosti postaje dramski tek kada postigne intenzitet egzistencijalne napetosti
drama kao umjetnost moguća je samo zato što se dramsko zbiva na egzistencijalnoj napetosti opstanka i što ta napetost pokazuje jasnu i čvrstu težnju da se oblikuje u izraz

2. Izraz kao prikazivanje svijeta
dramski izraz određujemo prema tome kao prikazivanje izvorne egzistencijalne napetosti svijeta
dramsko je prisutno jednako u životu kao i u umjetnosti
dramski izraz je umjetničko prikazivanje dramskoga

II. DRAMA

1. Idređenje pojma drame
neposredno prikazivanje teksta pred publikom
tri bitna činioca: tekst, glumac, publika

a) Drama kao kazališni čin
gledalac sudjeluje u predstavi
drama je postojanje između svijesti o vlastitoj osobnosti i poistovjećivanja s drugim
radnja koja se događa na pozornici, u gledalištu, između pozornice i gledališta, unutar svakog sudionika, i između njegove prepuštenosti igri i trijeznog prosuđivanja
stvaralački čin koji prikazuje, komentira ili čak nastoji promijeniti život
u kazalištu se nešto bitno govori, i to na način prikazivanja
u dramskoj umjetnosti čovjek posredstvom čovjeka prikazuje svoj svijet ljudima (čovjek je ishodište, građa i cilj tog djelovanja)

b) Drama kao mjesto razumijevanja i izlaganja egzistencijalnih tema opstanka
publika očekuje od drame da pruži moguće odgovore
u drami je moguće ono što je u publici nemoguće

c) Drama je pjesničko-scenski izraz izvorne egzistencijalne napetosti kao statusa opstanka
dramsko događanje je za večinu ljudi incident
skala motivacija u epu ili romanu neusporedivo je istančanija od onih u drami
drama je do naših dana bila pjesničko-scensko prikazivanje egzistencijalne napetosti kao statusa opstanka
Brechtovo epsko kazalište želi pokazati mogućnost pojedinca u sklopu i djelovanju društveno-povijesnog mehanizma i to tako da njegovo osvještenje mra ići prema ovladavanju samim tim mehanizmom
drama treba pokazati samu bit klasne strukture društva

d) Drama kao uznemirenje umirujućeg gledatelja svakodnevne prosječnosti
nemogućnost življenja u sasvim određenom povijesnom svijetu

e) Drama je pribiranje skrbi kao konstitutivnog momenta opstanka u subitku s drugima u svijetu
o učinku dramske umjetnosti na gledatelja
treba li katarzu shvatiti kao očišćenje od ili očišćenje samih osjećaja sažaljenja i straha
Lessing je katarzi odredio funkciju pomirenja i umjerenja krajnosti (78. pismo)
drama radi na buđenju filantropije i simpatije i na spoznaji da je čovjek društveno povijesno biće

f) Drama kao mjesto samoiskazivanja govora u njegovim bitnim modalitetima: govorenju, pitanju, slušanju i šutnji
drama je govorno konstituirana i onda kada u njoj ima vrlo malo riječi
govorenje, pisanje, slušanje i šutnja (kako i što)

g) Određenje drame
drama je pjesničko-scensko prikazivanje egzistencijalne napetosti opstanka, koje samoizlaganjem govora u njegovim bitnim modalitetima radi na pribiranju skrbi kao konstitutivnog momenta opstanka u subitku s drugima u svijetu

2. Dramski tekst
on je ishodište dramske umjetnine, određuje što glumac govori na sceni i daje više ili manje određen naputke o tome kako govori, što i kako radi
dramski prostor i dramsko vrijeme se oblikuju u dramskoj radnji
dramski tekst nije uvijek jedini izvor dramske napetosti
drama se mora vidjeti – susret riječi i slike

a) Riječ i slika
temeljni pojmovi dramaturgije: prikazivanje, izraz, dramatsko i napetost

b) Riječ
ima presudnu važnost za postanak čovjeka (U početku bijaše riječ...)
funkcije:
1. referencijalna ili kognitivna - prenošenje poruke primaocu
2. emotivna – usklici i popratna izražajna sredstva
3. konativna – vokativ ili imperativ, sukob riječ4. i i geste
5. faktič6. ka – kontakt među sugovornicima, bez vizualnog elementa
7. glosarska ili metafizič8. ka – sustav govornih jednadžbi
gotovo svaka riječ u našoj svijesti izaziva neku predodžbu
riječ i slika stapaju se u jedinstven doživljaj

c) Slika
slika, kao i govor ima slojve

d) Dramska riječ
ona je u isto vrijeme otvorena i usmjerena, te obilježava karakter onoga koji ju izgovara
drama iz budućnosti kreće u prošlost

e) Dramska radnja
dramatičnost nekog zbivanja tvori igra napetosti i opuštanja
radnja i karakteri proizlaze jedno iz drugoga
ishodišna situacija, organizirano kretanje, primjeren ishod
djelovanje lica u određenim situacijama

i) Situacija
mjesto izvora dramske radnje
situacije imaju prostornu i vremensku usmjerenost
sve u drami, njezina radnja, zaplet i ishod, proizlazi iz osnovne situacije – granične situacije (ograničenost povijesnom situacijom, borba, krivnja, patnja, smrt)
situacija – susret karaktera s neposrednošću povijesnog svijeta

ii) Dramsko lice
po Aristotelu karakter treba biti dobar, prikladan, vjeran i dosljedan (mora težiti dobru, ponašati se u skladu sa soc. statusom i mora sam sebi biti dosljedan)
u Aristotela su karakteri dramaturgijske funkcije, primjeri za pouku
u izgradnji dramske egzistencije – 3 stupnja: a) funkcija b) tip c) karakter
nema situacije izvan lica, ni lica izvan situacije
dramsko lice je temelji i osovina svijeta drame, ono je usmjereno razvitku radnje i zastupnik jednog poslanstva

iii) Dramski prostor
dramski prostor nije isto što i mjesto radnje
stvaranje prepoznatljivoga vizualnoga svijeta
Lessing piše o apsurdu postavljanja jedinstva mjesta
Souriau razlikuje mikrokosmos i makrokosmos drame
drama se odvija u dva prostorna plana: u prostoru scene i u prostoru mašte koji međusobno igraju
dramski prostor nastaje iz susreta teksta, scene, glumca i publike

iiii) Dramsko vrijeme
problem dramskoga vremena kao problem trajanja dramske radnje
Boileau i Racine se slažu da drama treba trajati 24 sata, a Corneille uzima 30ak sati
struktura dramskog vremena – 4 vremenska toka:
vrijeme trajanja predstava
vrijeme radnje (trajanje događaja koji se prikazuju)
vrijeme dramskih lica (što znamo o njima)
vrijeme perrzistencije dramskih doživljaja (gledateljev doživljaj)
dramsko vrijeme je dinamička struktura određena konfiguracijom tokova objektivnog, povijesnog, psihološkog i egzistencijalnog vremena

3. Glumac
istovremeno umjetnik i umjetnina
hipokrites – odgovarač
glumac mora odgovarati ulozi – traži u svojoj vlastitoj individualnosti polazište za susret s licem kojemu daje svoje tijelo, svoj duh i svoj glas
Diderot, Hegel, Stanislavski, Brecht, Gavella
Gavella temeljnim problemom dramaturgije smatra odnos između književnosti i kazališta
glumac je umjetnik čija je umjetnina on sam
scenski govor se bitno razlikuje od svakodnevne govorne komunikacije
određenja:
glumac je govorno konstituiran
način njegova govora jest odgovaranje sa svim modusima govora (govorenjem, pitanjem, slupanjem i šutnjom)
materijal njegova govora jest: govor, maska, gesta
glumac je odgovarač na nagovore teksta, uloge (lica), suigrača, publike (povijesti), svoje vlastite osobnosti
glumac je jedinstvo psihosomatskog supstrata ličnosti u kojem se stječu umjetnik i umjetnina


DODATAK

1. Pitanje metode
moderno je mišljenje u svojoj namjeri originalno i originalno
estetski doživljaj sadrži uvijek iskustvo neke beskonačne cjeline
predmet dramskog je istovremeno i predmet egzistencijalne analitike opstanka
razumjeti jedan tekst znači uvijek: primijetiti ga na nas same i znati da tekst, čak ako uvijek mora biti shvaćen drukčije, ipak jest isti tekst koji nam se stalno drugačije prikazuje

2. Teorije izrara

a) Benedetto Croce
b) Henry Bergson
c) Karl Jaspers
d) Kurt Riezler
e) martin Heidegger
f) Hans-Georg Gadamer