Odgovor poglavice Seatle indijanaca 1854.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je 1854. godine da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi... "Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži…
"Kako se moze kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Tako sto sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svjezinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih mozete kupiti? Svaki je djelic ove zemlje svet ovom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pjeska na rijecnom strudu, svaka maglica u tami sume, svaka majusna buba, sveti se mislima i u zivotu moga naroda. Sokovi u drvecu prozeti su sjecanjima na crvenog covjeka. Kada mrtvi bledoliki odu u setnju medju zvjezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala zivot. Nasi mrtvi ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog covjeka. Dio smo zemlje, i ona je dio nas. Mirisave su nam trave sestre; jelen, pastuh, veliki orao-braca su nam. Stjenoviti vrhunci, socni pasnjaci, toplo ponijevo tijelo i covjek-sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Washingtona salje svoj glas da zeli kupiti nasu zemlju, previse od nas trazi. Veliki poglavica porucuje da ce nam pronaci mjesto na kojem cemo lijepo zivjeti. On ce nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit cemo tu ponudu da kupite nasu zemlju. Ali, nece to biti lako. Ova je nama zemlja sveta. Ova blistava voda, sto tece brzacima i rijekama nije samo voda, vec krv nasih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reci svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje dogadjaje i uspomene iz zivota moga naroda. Zubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su nasa braca, utazuju nam zedj. Rijeke nose nase kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i uciti svoju djecu da su rijeke nasa a i vasa braca. Zato rijekama morate pruziti dobrotu kakvu biste bratu pruzili. Znamo da nas bijeli covjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac sto dojde nocu i oduzme zemlji sve sto mu treba. Zemlja mu nije brat vec neprijatelj, kada je pokori on krece dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca, i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci, nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja sto mu djecu rodi-ostaju zaboravljeni. Prema majci-zemlji i prema bratu-nebu odnosi se kao prema stvarima sto se mogu kupiti, opljackati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova ce pohlepa unistiti zemlju i zasobom ostaviti samu pustos. Neznam. Nas se nacin zivota razlikuje od vaseg. Od pogleda na vase gradove crvenog covjeka zabole oci. To je mozda zato sto je crveni covjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog covjeka nema mirnog kutka, nema mjesta na kojem bi se culo otvaranje lisca u proljece, ili drhtaj krilca u musice. Mozda zato sto sam divlji-naprosto ne shvacam. Buka mi vrijedja usi.
Sto li vrijedi zivot ako covjek ne moze cuti usamljeni krik kozoroga ili nocnu prepirku zaba u bari? Ja sam crveni covjek i ne razumijem mnogo... Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava povrsinom mocvare i miris povjetarca, osvjezen podnevnom kisom ili borovima. Najvece blago crvenog covjeka jeste zrak. Sve zivo dijeli siti dah-zivotinja, drvo, covjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli covjek kao da ne opaza zrak koji udise. Poput nekog tko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj dah sa svim zivotom koji odrzava. Vjetar sto je mom djedu dao prvi dah, prihvatit ce i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je cuvati kao svetinju, kao mjesto na koje ce i bijeli covjek moci doci da udahne vjetar, zasladjen mirisom poljskog cvijeca.
Razmotrit cemo vasu ponudu da kupite zemlju. Odlucimo li da pristanemo, zahtjevat cu da ispunite ovaj uvjet: bijeli covjek se mora ophoditi prema zivotinjama ovog kraja kao prema svojoj braci. Divlji sam, i ne razumijem drugaciji zovot. Vidio sam po prerijama tisuce bufala koje je bledoliki ostavio ustrijeljivsi ih iz jureceg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako zeljezni konj iz kojeg suklja dim moze biti vazniji od bufala, kojega mi ubijamo zato da bi prezivjeli. Sto je covjek bez zivotinje? Kad bi zivotinja nestala, covjek bi umro od velike usamljenosti duha. Sto god zadesi zivotinje ubrzo snadje i covjeka, sve je na svijetu povezano. Morat cete uciti djecu svoju da im je pod nogama pepeo nasih djedova. Da bi postovali zemlju, kazat cete im da je zemlja bogata zivotom nasih predaka. Morat cete uciti svoju djecu isto sto i mi ucimo svoju-da nam je zemlja mati. Sto snadje zemlju, snadje i njenu djecu. Pljuje li covjek na zemlju, pljuje na sebe sama. Zemlja ne pripada covjeku, covjek pripada zemlji, to dobro znamo. Sve je u medjusobnoj vezi kao sto je porodica sjedinjene krvi. Sve je povezano. Nije covjek tvorac tkanice zivota, vec samo vlakno u njoj. Sto radi sa tkanicom cini i sa sobom.
Cak ni bijeli covjek ciji Bog kroci i govori sa njima kao prijatelj sa prijateljem, nece izbjeci zajednickoj sudbini. Mozda smo ipak braca. Vidjet cemo. Jedno znamo za sigurno, a to ce i bijeli covjek jednom morati shvatiti. Nas bog je isti bog. Mozda mislite da i njega mozete posjedovati kao sto se spremate da uzmete cijelu nasu zemlju. Ali necete. On je bog ljudi i njogova je milost jednaka za crvenoga i za bijeloga covjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskvrnuti je isto sto i prezrijeti njenog stvoritelja. Bijelih ce ljudi nestati: mozda cak i prije no ostalih plemena. Prljate samo svoj lezaj i jedne ce te se noci daviti u vlastitom izmetu. U svom cete nastojanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjasnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim covjekom. Takva se sudbina nama cini bijednom. Ne razumijemo zasto se ubija bufalo, zasto se krote divlji konji, zasto je u dubini sume toliko ljudskog vonja, zasto je pogled na zelene brijegove rastrgnut zicama sto govore. Gdje su gustici? Nema ih vise. Gdje je orao otisao? Pravom zivljenju je kraj. Nastupa borba za opstanak."

Civilizacija moderne elektronske komunikacije, koja sve više poprima globalne okvire, a bazira se, nominalno, na intelektualnim dostignućima, nosi najmanje isto toliko opasnosti koliko i obećanja. U njoj je, naime, diseminacija pseudoistoričnih falsifikata sa korespodentnim katastrofalnim posledicama po uobličavanje misaonog procesa nebrojenih jedinki današnjice moguća sa podjednakom lakoćom kao i popularizacija istinski validnih, autentičnih i originalnih dostignuća neumornog i neiscrpnog ljudskog duha. A jedan od najeklatantnijih primera za tu upravo nepodnošljivu lakoću falsifikovanja ljudske istorije upravo imamo pred našim očima.

Da poštovane dame i gospodo, dobro ste pročitali: to tako poetski intornirano i artificijelno saharinizirano, te totalno kontraproduktivnom kvazi-eko svešću ispunjeno pismo znamenitog poglavice, taj ekološki Credo nebrojenih benevolentnih i nadasve jalovo naivnih stanovnika ove planete zapravo je falsifikat.

Ono je napisano sada već davne 1971. od strane profesionalnog holivudskog scenariste Teda Perija za film Dom (Home), produciran od strane Južnjačke baptističke radio – televizijske komisije (Southern Baptist Radio and Television Commision) - verske organizacije za diseminaciju protestantske propagande – i prikazan na američkoj nacionalnoj televiziji 1972. godine.

Ostavivši po strani ovoga puta analizu faktičkog kvazi-ekološkog sadržaja ovog inače potpuno fiktivnog, zapravo nepostojećeg pisma, koje po plitkoći svoje poetizovane i srcima miliona stoga upravo prijemčive protestantsko-folklorističke vizure (inače notorne po cenzurisanju i bogougodnoj sanitarizaciji izvornog domorodačkog američkog nasleđa) zauzima odista istaknuto mesto na rang-listi ideja koje su negativnim uplivom oblikovale naš svet, ostaje nam da se upitamo kako je moguće da više od 150 godina racionalističkog obrazovanja usađenog u generacije baštinika post-osamnaestovekovnog prosvetiteljskog humanizma, opskrbljene znanjem o potrebi kritičkog preispitivanja svih neupitnih postulata socijalnog ustrojstva, nije bilo kadro da kod recipijenata kvazi-ekološke poetike podstakne sumnjičavost u faktičku ispravnost predočenog im navoda.

Zaista, kako je moguće da inače savršeno racionalni i kritički orijentisani ljudi videvši pred svojim očima ovakvu pseudo-emotivnu emanaciju najbljutavijeg kvazi-ekologizma ostanu bez i najmanjeg poriva da primenom kritičkog aparata razotkriju potpunu faktičku neutemeljenost njenih tvrdnji? Priznajem – odgovor ne znam ni sam.

Ne umem, naime, sebi da objasnim kako nebrojenim hiljadama obrazovanih ljudi nikada na um nije palo da provere kako je, dođavola, moguće da inače potpuno nepismeni poglavica plemena Duvamiš, koji nikada u svome životu nije napustio područje oko zaliva Pedžit kod Alki Pointa (Oregon) poetizovano drvi o štetnosti ubijanja američkog bufala iz jurećega gvozdenoga konja raspomamljenih Belaca, kada nikada u svome životu ne samo da nije mogao da vidi belačkog gvozdenoga konja iz kojeg suklja dim (pojavio se tek dvadeset godina nakon nominalnog pisanja pisma!), već ni živog četvoronožnog američkog bufala, čiji životni areal nikada u geološkoj istoriji SAD nije obuhvatao oblast zapadno od američkih Kaskadnih planina! Zar pobornici poetizovane ekologije zapravo znaju o istoj toliko malo? Porazno, zaista.

Kako je moguće da se niko od poznavalaca narativnog nasleđa američkih indijanaca ne zapita kako to da navodno autentični (u Nacionalnom arhivu inače nepostojeći!) spis sadrži sve elemente sentimentalne, romanticizirane moderne evroameričke lirike kantri-pevača Džona Denvera (Earth Songs) umesto autentične tribalne estetike severnoameričkog indijanskog zaveštanja, postajući tako primerom kulturnog kanibalizma koji selektivno distorzira tradicionalne vrednosti američkih indijanaca? Ne znam.

Znam jedino da je ovaj plitkoumni falsifikat, makar načinjen i u najdobronamernije svrhe, zapravo faktička revitalizacija protestantske retorike namenjene re-konceptualizaciji pomenute vere kod pripadnika savremene populacije, te stoga potpuna blasfemija usmerena protiv izvorne Američke duhovnosti, kao i obesmišljavanje nebrojenih i dugogodišnjih napora naučne ekologije usmerenih ka predupređenju negativnih posledica problematične, profitno orijentisane industrijske produkcije.

Za sve one koji detaljnije žele da se pozabave uistinu fascinantnim istorijatom ovog unikatnog falsifikata, mogu da pogledaju sledeće linkove:

http://www.latrobe.edu.au/oent/Staff/go ... tle_91.pdf

http://www.geocities.com/Athens/2344/chiefs3.htm

http://www.jstor.org/pss/1185598

http://www.kyphilom.com/www/seattle.html

O postavkama i dostignućima naučno fundirane ekologije raspravljaćemo pak na nekom drugom, adekvatnijem mestu.