Seminarski rad: "Ekspresionizam"
Student: Slađana Zrnić
Profesor: Nenad Bojić
Asistent: Željko Mitrović
Banja Luka, februar 2002. godine
UVOD U UMJETNOST

ŠTA JE UMJETNOST?
Od praistorije u svim dijelovima svijeta covjek pokušava da pronade ljepotu.
Iz religioznih ili politickih razloga, ili jednostavno zato da bi izrazio svoja osjecanja i uzbudenje, covjek se oduvijek i svuda bavio tim mistrioznim zanimanjem: stvaranjem ljepote.

UMJETNOST KROZ ISTORIJU
Umjetnost je prvo bila magijski i religijski cin, veza izmedu covjeka i njegovih bogova. Umjetnik je takode i svjedok svog vremena.

VAJARSKE TEHNIKE
Vajanje, direktno klesanje i livenje. Statue u bareljefu, reljefu i u punoj formi.

SLIKARSKE TEHNIKE
Spravljanje boja: fesko, akvarela, tempera, uljanih boja,akrilika... Od zidova pecina do slika na platnu.

ŽANR-SLIKA
Slika koja prikazuje scene iz svakodnevnog života a ne istorijske ili religiozne scene. Doseže veliki razvoj u 17. i 18. vijeku

FIGURATIVNA UMJETNOST
Umjetnost koja prikazuje oblik stvari, nasuprot apstrektnoj ili nefigurativnoj umjetnosti.
ISTORIJA UMJETNOSTI U EVROPI

GRCKA
Crveno-crna grncarija. Partenon. Statue idealne ljepote.

RIM I NJEGOVO CARSTVO
Grcko naslijede. Veliki spomenici Rimskog Carstva. Vajani portreti i bareljefi. Mozaici i freske iz Pompeja.

VIZANTIJA I HRIŠCANSKA UMJETNOST
Model crkava sa kupolama. Blistavi mozaici iz Ravene. Ikone za molitvu.

ROMANIKA I GOTIKA
Crkve gradene duž hodocasnickih puteva. Katedrale se više i svijetlije.

RENESANSA
Umjetnost nastala u Firenci u 15. vijeku i širi se po cijeloj Evropi. Nova pravila perspektive. Pronalazak slike u ulju.

BAROK I KLASICIZAM
Umjetnost baroka: umjetnost dekora, spektakla i emocija koja se suprostavlja ravnoteži klasicisticke umjetnosti. Rokoko i neoklasicizam.

ROMANTIZAM I REALIZAM
Romanticarska ujetnost daje prednost mašti i pokazuje nesretne junake a realizam umjetnost koja pokazuje svakodnevni život.

IMPRESIONIZAM
Umjetnici napuštaju svoja ateljea i idu da slikaju na otvorenom. Prikazati svjetlost i boju koje se mijenjaju tokom casova.
UMJETNOST XX VIJEKA

KUBIZAM I FUTURIZAM
Kubizam prikazuje predmete sa svih strana istovremeno. Futurizam prikazuje pokret.

EKSPRESIONIZAM
On pojednostavljuje crtež do karikature i koristi vrlo žive boje da pokaže nasilje ovog svijeta.

APSTRAKTNA UMJETNOST
Umjetnost bet direktno prepoznatljive slike.

POSLIJERATNA UMJETNOST
Prevazici sjecanja na drugi svijetski rat. Njujork medunarodna prijestonica stvaralaštva.

UMJETNOST DANAŠNJICE
Potrošacko društvo i osamljenost savremenog covjeka. Djela privremene umjetnosti. Snaga tradicije.
MODERNO DOBA

Brze promjene u životu i umjetnosti i sukob umjetnika, s jedne, i publike i kritike, s druge strane, do kojih je došlo u nekoliko poslijednjih decenija XIX vijeka, kao i brz razvoj nauke u svim oblastima, bili su samo pocetak promjena i nesaglasnosti koje traju i danas. Sa ovim sukobima i promjenama pojavila se i kriza vrijednosti. Umjetnost XX vijeka otvorena je ka mnogim, a ne samo ka jednoj vrijednosti, kako je to bilo u ranijim epohama. Moderni umjetnici postaju svjesni raznih nivoa stvarnosti tragaju za novim oblicima, osnivaju društva, pišu manifeste i proglase i stvaraju svoja djela, u burnoj razmjeni misli i ideja. Dok su jedni velicali mogucnost koje pruža novo doba nauke i tehnike, drugi su osjecali da im je stvaralacka mašta ugrožena, a treci su nastavljali liniju realista XIX vijeka i napadali gradanske vrijednosti i ustanove. U potrazi za novim oblicima koji koji ce izraziti nove nivoe stvarnosti dominirala su dva suprotna shvatanja: racionalno i iracionalno. Suprotnosti izmedu ova dva shvatanja postajale su vremenom, zbog surovosti dva svjetska rata i organizovanog nasilja, sve oštrija. Racionalna svijest bila je podstaknuta industrijskim i tehnološkim razvojem koji je doveo do upotrebe i proizvodnje novih materijala i došlo je do velikih promjena u skulpturi i arhitekturi. Upotreba armiranog betona, celika, stakla, plasticnih masa i svih gipkih i elasticnih materijala i do niza eksperimenata u svim umjetnostima. Druga iracionalna struja, odbacivala je naucni metod i onaj nacin života koji su stvorili nauka, industrija i tehnologija. Suoceni sa nesigurnošcu koju su stvorile krize kapitalisticke privrede, prijetnjom nuklearne bombe, umjetnici su grcevito tražili izlaz kroz iracionalno i slucajno ili pak bespoštednom kritikom društva. U traganju za novim nivoima stvarnosti i u potrazi za zajednickim i vlastitim korijenima i porijeklom, jak uticaj na evropsku umjetnost, od prvih godina XX vijeka, imaju sve vanevropske i drevne, kao i narodne umjetnosti. Saznanje da Evropa nije središte svijeta, da njena umjetnost nije jedina ni najstarija, dovelo je do definitivnog napuštanja anticke tradicije na kojoj se zasnivala evropska umjetnost do Van Goga i Gogena.
EKSPRESIONIZAM

Umjetnicki pravac od pocetka XX vijeka kojem je prvenstveni cilj da izrazi ono što je iznutra, umjetnikovom vizijom doživljeno, a ne objektivnu stvarnost.
U KNJIŽEVNOSTI...

lat. Expressio - izraz predstavlja modernu struju u književnosti i umjetnosti u srednjoj Evropi, osobito u Njemackoj, gdje se pojavio negdje oko 1910. godine. U socijalnom i politickom pogledu clinile su ga najrazlicitije struje i predstavnici: od kozervativnih do socijalno-revolucionarnih; bilo je onih koji su se zalagali za subjektivizam i anarhizam, ali i za socijalnu revoluciju... Svi su se oni zalagali za novog covjeka, sposobnog da živi u kolektivnom bratstvu. Poetološki gledano, medu ovim pojavama i strujama unutar ekspresionizma postoji znatno vece jedinstvo. Ekspresionista poetskom slikom iskazuje suštinu pojave, ne njen spoljašnji izgled. "Cinjenice imaju znacaja samo utoliko ukoliko ruka umjetnika, prolazeci kroz njih,shvata ono što se nalazi iza njih" (Kazimir Edšmit) jedan od najznacajnijih njemackih ekspresionista. Izraz je stoga naglašen do krajnih granica, obilježavaju ga uzvik, ekstaza, dinamizam, oštre boje (crveno i crno). Teme su tipicno gradske: smrt, patnja, raspadanje,stvari videne iz perspektive intelektualaca, bez obzira da li je rijec o sredini kakva je fabrika, rudnik, bolnica, ratište revolucija; pisac svuda uocava sukob (generacija, klasa, staleža), a stav pisca prema svemu je osjecajno prenaglašen: užas, strah, sažaljenje, ljubav, potresenost, sve su to veoma jaka osjecanja. Ekspresionisti se cesto izražavaju kroz manifeste, pa im i sama poezija cesto postaje manifestativna, programska. Osim poezije, njeguju se i scenska djela koja izmicu kategorizaciji prema uobicajenim dramaturškim obrascima... To su dramske legende, misterije scenske vizije, oratorijumi...Likovi su uglavnom reducirani na pojmovne sadržaje.Uticaj "filmskog stila" Najznacajniji predstavnici su: Georg Trakl-austrijski pjesnik , Franc Verfel, Else Lasker-Šiler, Valter Hazenklever, Gotfrid Ben i Bertolt Breht...
U MUZICI...

Kompozitori radije istražuju unutrašnja osjecanja nego opisivanje vanjskih, spoljašnjih pojava. Oni koriste promišljena i proracunata izoblicavanja kako bi napali i šokirali publiku.Da bi se uspostavila komunikacija i mucenje i ljudske psihe. Ekspresionizam raste iz intelektualne svijesti do Frojdovskih izucavanja histerije i nesvjesnog. Ekspresionizam je u fragmentima i scene ovog pravca mogu biti u epizodama ili u odredenom diskontinuitetu. Bila je vrlo zatvorena komunikacija izmedu eksp. pisaca, muzicara i slikara. Mnogi od njih su bili kreativni u razlicitim podrucjima. Slikar Vasil Kandinski (Br. 1 SLIKA BROJ 201, 1914, ULJE NA PLATNU, MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, NEW YORK) pisao je eseje, poeziju i pozorišne komade a kompozitor Šonenberg je slikao cak i ucestvovao u predstavama ekspresionistickih artista. XX vijek u muzici se odvija izvan emocionalnih potresanja a što se oslanjalo na kasni romantizam i kompozitore kao što su Vagner, Rihard Štraus i Mahler. Kompozitori koji su najviše eksperimentisali u svojim kompozicijama su: Šonenberg, Anton Webern i Alan Berg.
U SLIKARSTVU...

Priliv novih iskustava pocetkom XX vijeka usredotocio se u glavnim gradovima Evrope, a najviše u Parizu. Pariz je dobio naziv "grad svjetlosti". U njemu su slikari 1905. godine organizovali izložbu slika koja oznacava pocetek slikarstva XX vijeka. Medu slikama nalazila se jedna skulptura radena u duhu italijanske rane renesanse. Vidjevši je, jedan od likovnih kriticara je uzviknuo:"Gle Donatelo medu divljim zvjerima"(les fauves - divlje zvijeri). Tako je pravac dobio naziv FOVIZAM , što je zaista bio i po eksploziji boja i po anarhicnom ponašanju slikara. Preko njih je crnacka skulptura ušla u evropsku umjetnost. "Bacen je sud sa bojama na dostojanstvo publike" bile su rijeci na toj izložbi jer fovisti upotrebljavaju samo ciste i vrlo kontrasne boje i u principu potiskuju sijenke. Oni ne žele da svojim platnima stvore iluziju realnosti, vec, naprotiv, da se oslobode ogranicenja. Anri Matis je bio vodeci fovista u periodu od 1905. do 1907. godine. Od tada je on , iako školovan u akademskoj umetnosti, njegovao neakademsku umjetnost bojenih površina i linearnih arabeski a osim slika Matis je stvarao grafiku, keramiku, scenografiju, tapiseriju, i skulpturu i u svim tim umjetnostima iskazao je linearne i dekorativne osobine svog slikarstva. Od 1908. Matis se mijenja, medutim, fovizam ostaje jedna od najupecatljivijih manifestacija ekspresionizma.

Br.2 HENRI MATTISE "HARMONIJA U CRVENOM" ULJE NA PLATNU, 1908-9, MUZEJ ERMITAŽ SANKT PETERBURG (RUSIJA) Samo jedna crna linija omogucuje da se razlikuju prvi plan stola i zid u dnu, jer izgleda da je ista tkanina korišcena za stolnjak i za dekorisanje sobe. Veoma je jak utisak plošnosti: jabuke su naslikane kao žuti kružici, bez reljefnosti i bez sijenke. U stvari, one prevashodno služe da blagim kontrastom podvuku crveni ton kojim dominira slikom. Crvena je istovremeno objedinitelj i zbunjujuca: Matis koristi ekspresivnu moc boje da bi negirao mirnocu ovog ugla ugodne trrpezarrije gdje jedna brižna i indiferentna žena nešto radi.

Živim bojama, rascjepkanim i deformisanim oblicima, ekspresionizam predstavlja nasilje svijeta. Nekoliko puta tokom istorije, umjetnici prikazuju svijet koji ih okružuje na namjerno deformisan nacin, da bi kod posmatraca izazivali osjecanje koliko je taj svijet nepravedan, okrutan ili zastrašujuci. Od 1900. taj pokret dobija naziv ekspresionizam. Umjetnici su posebno osjetljivi na na nelagodnost koja vlada citavom Evropom i ciji je konacni ishod strašni I Svjetski rat. U slikarstvu osjecaj uznemirenosti eksp. suprotstevljen je smirenom pogledu impresionista i karakteriše ga primjena dva postupka: - pojednostavljenje crteža do karikature - izbor vrlo živih jarkih boja koje izgledaju kao da peku i nagrizaju Ponekad umjetnici daju sliku svijeta koja je užurbana, zajedljiva, ironicna i divlja: to je slucaj sa njemackim slikarima okupljenim oko grupe Die Brucke što znaci Most, kao što je Emil Nolde. On je graficar i koristi jake i zasicene boje da bi izrazio patnje svijeta. Njegov ekspresionisticki opus sadrži religiozna platna, scene sa ulice, marine i pejsaže. Sa Anri Matisom eksp. utemeljuje sliku brutalnog ali srecnog svijeta. Jedan od prvih eksp. Slikara je Belgijanac Džejms Ensor, u malom priobalnom mjestu Ostende, njegova porodica ima trgovinu suvenirima i predmetima zanimljivim za turiste: Ensor se interesuje od djetinjstva za ovu radnju u kojoj ce živjeti sve do svoje smrti. Posebno ga privlace maske i egzoticni kostimi koje tamo pronalazi. U svojim djelima ce prikazivati svoje društvo kao jedan gigantski karneval. Usred minucioznih prizora iz naroda, slikar smiješta licnosti u uniformama sa glavama bijelim kao gips ili crvenim kao paradajz, i pogledom koji je istovremeno i bijesan i uplašen. Lica su sa grimasama. Tu i tamo , svuda po malo šetaju se kosturi; oni podsjecaju ljude kako se život završava . Ovaj slikar se smatra jednim od najvecih preteca savremene umjetnosti. Za Norvežanina Edvarda Munka koji je pod snažnim uticajem Van Goga ekspresionizam pruža mogucnost da se prikažu patnja i tragicna sudbina svakog pojedinca. Slikarevo beznade izraženo je izmudenim pejsažima i prizorima panike, kakvi se mogu javiti tokom košmara ili halucinacija. U Kriku užas je dvostruk: onaj koji prouzrokuje nebo crveno kao vatra i onaj koji osjeca licnost u prvom planu, napuštena u svojoj samoci. Njegove dominantne teme su tjeskoba i teškoca života.

Br. 3 EDVARD MUNK "KRIK" 1893, TEMPERA I PASTEL NA KARTONU, NACIONALNA GALERIJA OSLO, NORVEŠKA Povodom ovog platna, slikar je zapisao: "Izgledalo mi je kao da cujem ogroman, beskonacen krik prirode"

Deren Andre francuski slikar jedan od tvoraca fovizma. Potom stvara portrete, mrtve prirode i pejsaže sa uzdržanim bojama, medu kojima dominira smede-crvena. Eduard Vijar kao Gogen ili Matis, on koristi vrlo žive i kontrastne boje koje nanosi na velike povezane površine. Slikar intime, kao i njegov prijatelj Pjer Bonar , Vijar evocira diskretan i udoban život svoje porodice i svojih bližnjih.
U POZORIŠTU I FILMU...

"Kada su ekspresionisti poceli da narušavaju realisticku formu u dramaturgiji i pozorišnom izvodenju (prvo Strindberg u svojim kasnim komadima, a zatim i njegovi slijedbenici prije i poslije Prvog Svjetskog rata), postalo je moguce da se priroda drame remodelira na beskonacno mnogo nacina. U svakoj ovoj fazi remodeliranja... upotrebljeni su koncepti dramske umjetnosti ili ideje pozorišne umjetnosti..." piše Džon Gasner u "pravcima moderne pozorišne drame". Sigurno je da ekspresionisticke drame treba tretirati kao ipak jedan znatno suženiji izbor, jer bi podjela na realisticku i ekspresionisticku dramu i ovu drugu svrstala i drame koje se medusobno razlikuju cesto i više nego što se neka od ekspresionistickih drama razlikuje od neke realisticke. Pocetak ekspresionistickog pokreta vezuje se za kasniji period Strindbergovog stvaralaštva, narocito za drame "Put u Damask", "Igra snova" i "Avetinjska sonata". Vrhunac svog razvoja i uticaja ekspresionisticka drama doživlja izmedu 1912. i 1925, kada na tradicjama Strindberga i Vedekinda (subjektivisticka struja) , sa jedne, a Hauptmana (društveno angažovani ekspresioizam), sa druge strane, u Evropi i Americi stvaraju svoje drame Jevreinov, O' Nil, Džordž Kaufman i Koneli Mark, Georg Kajzer, Oskar Kokoška, Lotar Šrejer, Toler, Capek, Elmer Rajs, Oden i Šervud, reditelj Rajnhart, Vahtangov, Tairov i Piskator. Medutim ekspresionizam se nije pojavljivao u cistom obliku vec je u realistickim dramama bilo eksp. elemenata, i obrnuto, tako da se prisustvo ovog pokreta u istoriji pozorišta i drame ne može zaobici a da se pri tome ne zanemari jedan vrlo znacajan broj dramskih djela i predstava. U cjelokupnom repertoaru ekspresionistickog pozorišta moguce je raspoznati dvije struje. Jedna koja pocinje sa Strindbergom i Vedekindom i dalje se produžava preko O' Nila, Kajzera, Evreinova.

Kod slikara obuhvatao je skoro sve Evropske zemlje ali je najviše pozorišnog uticaja ostvario u Njemackoj. Mnoge tendencije XIX umjetnickog stoljeca bile su pod pritiskom realizma i njihova orijentacija bila je okrenuta vanjskim uticajima; npr. Francuski slikari impresionisti vidjeli su kvalitet u "hvatanju" svjetlosti. Ekspresionizam je bio jedan od nekoliko trendova koji se borio protiv realizma i okrenuo se unutrašnjim ekstremnim izoblicavanjem radije nego prikazivanjem spoljnih elemenata i uticaja. Postojale su dve grupe umjetnika koji su se okupljali; "Most" i "Plavi jahac". Ovaj drugi je bio potpomognut umjetnicima kao što su Kandinski a postojali su i umjetnici sa svojim posebnim stilom ekspresionizma kao štoje Oskar Kokoscha. Oskarovi komadi "Ubistvo", "Nada žene" su postavljeni u eksp. Maniru, teme obuhvataju protest protiv kapitalistickog svijeta i eksploatacije. Cilj glumaca je bio ispoljiti osjecanja ekstremno na najmoderniji moguci nacin , govornom tehnikom i pokretima tijela. Sredstva kojima su se koristili su npr. skeleti iscrtani po tijelu ili zaledeni detalji u ekstremnoj emociji. Glumci su vrištali, galamili, nanosili bol sve da bi direktno uticali na publiku. Njemacki ekspresionisticki pokret razvija se u Februaru 1920. ne više kao eksperiment vec kao potpuno prihvacen stil i filmom premijerno izvedenim u Berlinu,"The Cabinet of dr Caligari"i odmah je prepoznato kao nešto novo u filmskoj umjetnosti.To je briljantna ekspresionisticka eksplikacija Robera Vinea- bavi se prevashodno sviješcu pojedinca i individualnom analizom neispitanih i zatamnjenih dijelova covjekove psihe. Druga struja ciji je rodonacelnik Haupthman prevashodno sa svojom dramom "Tkaci", ukljucuje najveci broj dramskih pisaca koji hoce, upotrebljavajuci slicne arealisticke metode kao i pisci prve struje, da naslikaju masu, da riješe ili postave socijalni problem na pozornici. Neke zajednicke osobine , medutim, vezuju subjektivisticku i socijalnu struju ekspresionistickih pokušaja. Ekspresionisti vjeruju da na pozornici treba da bude prikazana dezintegracija licnosti i društva u modernom dobu tehnickog napretka. Da bi to postigli, bilo je potrebno prije svega da razore prividno jedinstveni, spoljni oblik stvarnosti, i da pokažu prave mehanizme koji determinantno funkcionišu bilo u pojedincu, bilo u društvu. Za razliku od subjektivisticke struje, koja akcenat stavlja na covjekovu dušu kao odjek univerzuma, insistira na spiritualnoj analizi covjekovog unutrašnjeg iskustva, vjeruje u realnost djela postavljenog nasuprot realnosti- druga struja upotrebljavajuci cesto iste metode, interesujuci se i za subjektivnu projekciju covjeka ipak akcentuje društvene okolnosti, pretvara masu u glavnog junaka svojih djela. Nije ni malo slucajno što je ekspresionisticka drama uvela u pozorište reditelja sa znacajem koji nikad ranije nije imao u teatru, i normalno je da on postaje podjednako važan za razvitak pozorišta koliko i pisac drame. Ponekad "rediteljisticka" predstava u jednom elementu ostvaruje na pozornici ono što drama ostvaruje u tekstu, dakle zahvati koji imaginaciju i prisustvo reditelja stavljaju u ravnopravni odnos sa znacajem teksta i imaginacijom autora. Pribavljaju reditelju status ravnopravnog koautora u kreiranju umjetnickog djela- i ne samo da polaze od ekspresionizma vec su zaslužni za njegov razvoj i stvaranje. Mejerholjd i Rajnhart su gotovo istovremeno došli na svoju antirealisticku teatarsku ideju. Prvi je 1902. godine Moskovsko umjetnicko pozorište u kome je bio glumac, oznacavajuci tako svoj prekid sa Stanislavskim i sa realistickim metodom, a Rajnhart je te iste godine poceo svoju karijeru u berlinskom Malom pozorištu postavljajuci, karakteristicno, drame Strindberga i Vedekinda. Režirajuci orijentalnu pantomimu on ce po ugledu na Kabuki upotrijebiti stazu koja ulazi u gledalište i tako razbiti konvenciju cetvrtog zida. Konvencionalna pozorišna kuca vrlo brzo ce postati smetnja ostvarenju njegovih zamisli, pa ce Sofoklovog "Cara Edipa" postaviti u becki cirkus "Šuman", a Hofmanstalov moralitet "Svako" na trg ispred Salcburške katedrale. Masa pozorišne kompresije, rotaciona pozornica, maštovita upotreba svjetlosti i raznih scenskih efekata, karakterišu rad ovog reditelja koji ocigledno ne vjeruje da pozorište pocinje i završava na dijalogu, vec talentovano dokazuje da je to medijum u kojem su i druga sredstva podjednako vrijedna kao i tekst. Drugi reditelj koji je rediteljisticki prilazio teatru je Vsevolod Mejerholjd. Ovaj veliki ruski reditelj otežava klasifikaciju jer ga je teško odrediti kao striktno ekspresionisticki. Medutim, niz elemenata koji su legalizovani u pozorištu omogucili su uspješno izvodenje ekspresionistickih drama.Mejerholjdova cuvena "antinaturalisticka" predstava Ibzenovih "Aveti", u kojoj uklanja zavjesu, ima mnogo ekspresionistickih elemenata, dok Gogoljev "Revizor" biva opisivana kao cisto ekspresionisticka. Inace novinu koju je uveo Mejerholjd najcešce nazivaju konstruktivistickom, prevashodno zbog toga što dekori njegovih predstava djeluju cesto kao konstrukcija- satavljeni su od stepenica,cijevi, rampi, platoa.Dinamicna gluma u njegovim predstavama, lišena stanislavskog poniranja, identifikacije sa likom, subjektivnosti i potrage za emocionalnim dubinama, približava se idealu mahanicke igre koja se tako skladno poigrava sa namjerama ekspresionista. Mehanicnost glumackog pokreta, sredina koja postaje apstraktna u težnji da bude superobjektivna. Pa velike kompozicije koje srecemo kod Rajnharta, veca ekspresivnost na racun glumackog istraživanja psihološkog-sve su to osobine bez kojih teatar ne bi mogao da udovolji ekspresionistima. Vahtangov tvrdi ono isto što tvrde ekspresionisti: da realnost predstave ne mora da bude slicna pojavnoj realnosti, a u pozorišnom smislu, da predstava koju gledamo nije realnost vec da je predstava. Bez obzira na bukvalnu vezanost za ekspresionizam ili manju ili vecu udaljenost od njega, cinjenica je da bez kreativne realisticke invazije na teatar ekspresionisticka drama ne bi imala svoj medijum. U zajednici sa rediteljima, ekspresionisti su rašcistili pozorišni prostor tako da je na njega mogao da stupi Ervin Piskator kojeg smatraju pretecom Brehta. Antinaturalizam Piskatora postaje potpuno objektivan, dok je antinaturalizam i teatralizam ekspresionista bio subjektivan. Piskatorovo pozorište se svodi na tezu kja je u samom srcu spektakla, njegova sadržina i svrha Preko Piskatora ekspresionizam je stvorio prostor za Brehtov epski teatar.
LITERATURA

* "Likovna kultura" Vidosava Galovic, Branka Karadžić
* "Likovna umjetnost" M. Karamehmedovic, M. Unković
* "Larouse" enciklopedija
* "Ahistory of western art" Laurrie Schneider Adams
* "What is art?" John Canaday
* "Munch" Urlich Bischoff
* "Film history" Thompson Bordwell
* "Music an appreciation" Kamien
* "Dramski pravci XX veka" Slobodan Selenić

Predmet: Svjetsko pozorište I drama IV
Profesor: dr.sc. Muhamed Dželilović, redovni prof.
Student: Sandra Ikanović


TEMA RADA:
EKSPRESIONIZAM


Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je u čovjeku.
Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom kada je pokret već bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, muzici pa i kazalištu. Posebno su taj naziv širili njemački časopisi "Der Sturm" ("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojoj selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V Žmegač).
Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebno u slikarstvu. Suvremeni istraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti, prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz.
Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na njemačke ekspresioniste izvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.
Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemačkih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina održala do 1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi jahač"). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc.
Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavu boju. Unatoč razlikama između tih dvaju ekspresionističkih slikarskih društava zajedničko im je odbacivanje naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči.
U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu ekspresionizma u slikarstvu.
Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo očajničkog krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja. Čak i umjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam." Uspoređuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je odviše dugo šutke slušao; sada hoće govor duha."
Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i Austriji, uz začeće u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji (melodični ekspresionizam), Rusiji i dr.
Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u Njemačkoj. Opće je mišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Više se ekspresionista u završnici drugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesnička ekspresionistička postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i novo pjesništvo zabilježio je:
Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjenice iscrpljuje čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih.
Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi, sirotinjska predgrada, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne poštuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.
Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni dan (1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 1887 1912.) i Prijatelj svijeta(1911.) Franza Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler, 1883 - 1914), Georg Trakl(Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr.
Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. - 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.).
Ekspresionistički pokret u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a u završnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati. Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitak povjerenja u očekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima zašutjeli, a na koncu pred nacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po svijetu preostali njemački ekspresionisti.
Slično se događalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionističkim muzičarima i kazališnim redateljima. U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.
Ekspresionizam se u pozorištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao odstupanjem od tradicionalne scenografije, uključivanjem mnoštva te u glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanju životnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim napravama. Na pozornicu se uključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične dekoracije.
Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće. Ipak, označio je umjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti
Odlike:
-Negacija impresionizma i objektivne stvarnosti
-Pisci ispoljavaju prezir prema velegradskom zivotu
-Osjecanje izgubljenosti, osjecanje bezizlaza u zivotu vlada
-Pjesnik bjezi u kosmicke daljine
-Istice unutrasnji svjet covjeka,njegova traganja u traumi i silovita razocarenja
-Ritam recenice je dinamican i silovit



EKPSPRESIONIZAM U POZORIŠTU I FILMU

"Kada su ekspresionisti poceli da narušavaju realisticku formu u dramaturgiji i pozorišnom izvodenju (prvo Strindberg u svojim kasnim komadima, a zatim i njegovi slijedbenici prije i poslije Prvog Svjetskog rata), postalo je moguce da se priroda drame remodelira na beskonacno mnogo nacina. U svakoj ovoj fazi remodeliranja... upotrebljeni su koncepti dramske umjetnosti ili ideje pozorišne umjetnosti..." piše Džon Gasner u "pravcima moderne pozorišne drame". Sigurno je da ekspresionisticke drame treba tretirati kao ipak jedan znatno suženiji izbor, jer bi podjela na realisticku i ekspresionisticku dramu i ovu drugu svrstala i drame koje se medusobno razlikuju cesto i više nego što se neka od ekspresionistickih drama razlikuje od neke realisticke. Pocetak ekspresionistickog pokreta vezuje se za kasniji period Strindbergovog stvaralaštva, narocito za drame "Put u Damask", "Igra snova" i "Sablasna sonata". Vrhunac svog razvoja i uticaja ekspresionisticka drama doživlja izmedu 1912. i 1925, kada na tradicjama Strindberga i Vedekinda (subjektivisticka struja) , sa jedne, a Hauptmana (društveno angažovani ekspresioizam), sa druge strane, u Evropi i Americi stvaraju svoje drame Jevreinov, O' Nil, Džordž Kaufman i Koneli Mark, Georg Kajzer, Oskar Kokoška, Lotar Šrejer, Toler, Capek, Elmer Rajs, Oden i Šervud, reditelj Rajnhart, Vahtangov, Tairov i Piskator. Medutim ekspresionizam se nije pojavljivao u čistom obliku vec je u realistickim dramama bilo eksp. elemenata, i obrnuto, tako da se prisustvo ovog pokreta u istoriji pozorišta i drame ne može zaobici a da se pri tome ne zanemari jedan vrlo znacajan broj dramskih djela i predstava. U cjelokupnom repertoaru ekspresionistickog pozorišta moguce je raspoznati dvije struje. Jedna koja pocinje sa Strindbergom i Vedekindom i dalje se produžava preko O' Nila, Kajzera, Evreinova.
Kod slikara obuhvatao je skoro sve Evropske zemlje ali je najviše pozorišnog uticaja ostvario u Njemackoj. Mnoge tendencije XIX umjetnickog stoljeca bile su pod pritiskom realizma i njihova orijentacija bila je okrenuta vanjskim uticajima; npr. Francuski slikari impresionisti vidjeli su kvalitet u "hvatanju" svjetlosti. Ekspresionizam je bio jedan od nekoliko trendova koji se borio protiv realizma i okrenuo se unutrašnjim ekstremnim izoblicavanjem radije nego prikazivanjem spoljnih elemenata i uticaja. Postojale su dve grupe umjetnika koji su se okupljali; "Most" i "Plavi jahac". Ovaj drugi je bio potpomognut umjetnicima kao što su Kandinski a postojali su i umjetnici sa svojim posebnim stilom ekspresionizma kao štoje Oskar Kokoscha. Oskarovi komadi "Ubistvo", "Nada žene" su postavljeni u eksp. Maniru, teme obuhvataju protest protiv kapitalistickog svijeta i eksploatacije. Cilj glumaca je bio ispoljiti osjecanja ekstremno na najmoderniji moguci nacin , govornom tehnikom i pokretima tijela. Sredstva kojima su se koristili su npr. skeleti iscrtani po tijelu ili zaledeni detalji u ekstremnoj emociji. Glumci su vrištali, galamili, nanosili bol sve da bi direktno uticali na publiku. Njemacki ekspresionisticki pokret razvija se u Februaru 1920. ne više kao eksperiment vec kao potpuno prihvacen stil i filmom premijerno izvedenim u Berlinu,"The Cabinet of dr Caligari"i odmah je prepoznato kao nešto novo u filmskoj umjetnosti.To je briljantna ekspresionisticka eksplikacija Robera Vinea- bavi se prevashodno sviješcu pojedinca i individualnom analizom neispitanih i zatamnjenih dijelova covjekove psihe. Druga struja ciji je rodonacelnik Haupthman prevashodno sa svojom dramom "Tkaci", ukljucuje najveci broj dramskih pisaca koji hoce, upotrebljavajuci slicne arealisticke metode kao i pisci prve struje, da naslikaju masu, da riješe ili postave socijalni problem na pozornici. Neke zajednicke osobine , medutim, vezuju subjektivisticku i socijalnu struju ekspresionistickih pokušaja. Ekspresionisti vjeruju da na pozornici treba da bude prikazana dezintegracija licnosti i društva u modernom dobu tehnickog napretka. Da bi to postigli, bilo je potrebno prije svega da razore prividno jedinstveni, spoljni oblik stvarnosti, i da pokažu prave mehanizme koji determinantno funkcionišu bilo u pojedincu, bilo u društvu. Za razliku od subjektivisticke struje, koja akcenat stavlja na covjekovu dušu kao odjek univerzuma, insistira na spiritualnoj analizi covjekovog unutrašnjeg iskustva, vjeruje u realnost djela postavljenog nasuprot realnosti- druga struja upotrebljavajuci cesto iste metode, interesujuci se i za subjektivnu projekciju covjeka ipak akcentuje društvene okolnosti, pretvara masu u glavnog junaka svojih djela. Nije ni malo slucajno što je ekspresionisticka drama uvela u pozorište reditelja sa znacajem koji nikad ranije nije imao u teatru, i normalno je da on postaje podjednako važan za razvitak pozorišta koliko i pisac drame. Ponekad "rediteljisticka" predstava u jednom elementu ostvaruje na pozornici ono što drama ostvaruje u tekstu, dakle zahvati koji imaginaciju i prisustvo reditelja stavljaju u ravnopravni odnos sa znacajem teksta i imaginacijom autora. Pribavljaju reditelju status ravnopravnog koautora u kreiranju umjetnickog djela- i ne samo da polaze od ekspresionizma vec su zaslužni za njegov razvoj i stvaranje. Mejerholjd i Rajnhart su gotovo istovremeno došli na svoju antirealisticku teatarsku ideju. Prvi je 1902. godine Moskovsko umjetnicko pozorište u kome je bio glumac, oznacavajuci tako svoj prekid sa Stanislavskim i sa realistickim metodom, a Rajnhart je te iste godine poceo svoju karijeru u berlinskom Malom pozorištu postavljajuci, karakteristicno, drame Strindberga i Vedekinda. Režirajuci orijentalnu pantomimu on ce po ugledu na Kabuki upotrijebiti stazu koja ulazi u gledalište i tako razbiti konvenciju cetvrtog zida. Konvencionalna pozorišna kuca vrlo brzo ce postati smetnja ostvarenju njegovih zamisli, pa ce Sofoklovog "Cara Edipa" postaviti u becki cirkus "Šuman", a Hofmanstalov moralitet "Svako" na trg ispred Salcburške katedrale. Masa pozorišne kompresije, rotaciona pozornica, maštovita upotreba svjetlosti i raznih scenskih efekata, karakterišu rad ovog reditelja koji ocigledno ne vjeruje da pozorište pocinje i završava na dijalogu, vec talentovano dokazuje da je to medijum u kojem su i druga sredstva podjednako vrijedna kao i tekst. Drugi reditelj koji je rediteljisticki prilazio teatru je Vsevolod Mejerholjd. Ovaj veliki ruski reditelj otežava klasifikaciju jer ga je teško odrediti kao striktno ekspresionisticki. Medutim, niz elemenata koji su legalizovani u pozorištu omogucili su uspješno izvodenje ekspresionistickih drama.Mejerholjdova cuvena "antinaturalisticka" predstava Ibzenovih "Aveti", u kojoj uklanja zavjesu, ima mnogo ekspresionistickih elemenata, dok Gogoljev "Revizor" biva opisivana kao cisto ekspresionisticka. Inace novinu koju je uveo Mejerholjd najcešce nazivaju konstruktivistickom, prevashodno zbog toga što dekori njegovih predstava djeluju cesto kao konstrukcija- satavljeni su od stepenica,cijevi, rampi, platoa.Dinamicna gluma u njegovim predstavama, lišena stanislavskog poniranja, identifikacije sa likom, subjektivnosti i potrage za emocionalnim dubinama, približava se idealu mahanicke igre koja se tako skladno poigrava sa namjerama ekspresionista. Mehanicnost glumackog pokreta, sredina koja postaje apstraktna u težnji da bude superobjektivna. Pa velike kompozicije koje srecemo kod Rajnharta, veca ekspresivnost na racun glumackog istraživanja psihološkog-sve su to osobine bez kojih teatar ne bi mogao da udovolji ekspresionistima. Vahtangov tvrdi ono isto što tvrde ekspresionisti: da realnost predstave ne mora da bude slicna pojavnoj realnosti, a u pozorišnom smislu, da predstava koju gledamo nije realnost vec da je predstava. Bez obzira na bukvalnu vezanost za ekspresionizam ili manju ili vecu udaljenost od njega, cinjenica je da bez kreativne realisticke invazije na teatar ekspresionisticka drama ne bi imala svoj medijum. U zajednici sa rediteljima, ekspresionisti su rašcistili pozorišni prostor tako da je na njega mogao da stupi Ervin Piskator kojeg smatraju pretecom Brehta. Antinaturalizam Piskatora postaje potpuno objektivan, dok je antinaturalizam i teatralizam ekspresionista bio subjektivan. Piskatorovo pozorište se svodi na tezu kja je u samom srcu spektakla, njegova sadržina i svrha Preko Piskatora ekspresionizam je stvorio prostor za Brehtov epski teatar.