|
Dragomir Brajković
OPORUKE DESANKE MAKSIMOVIĆ
Priredila i adaptirala: Rada Đuričin
Verujem u proleće ljubavi i njegove bujice Verujem u nebesa lepote Verujem u dušu duge, praskozorja i sutona Verujem u antene što ih nosim u snovima. Verujem u slutnje, strepnje i nagoveštaje Verujem u prizvuke. Verujem u bolove koji se zorama leče U srca, koja može sve raniti. Verujem u sećanja na detinjstvo omađijano Verujem u radost praštanja.
Evo, šta sam zabeležila u svom dnevniku 1941.godine. Srela sam jednog vojnika. "Vi ste pesnikinja?" - upitao me je. "Jesam." "Pišete li još ljubavne pesme?" "Naravno. Kad god sam zaljubljena." "Zar i sad kad se puca?" "Uza sva zla, ljubav ne može umreti. Dok je nje, ima nade. A gde ima ljubavi, mora biti i pesama o njoj."
Poznala sam te kad sneg se topi topi, i duva vetar mlak Blizina proleća dušu mi opi opi, pa žudno udisah zrak. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; I znadoh da ćeš mi biti drag, drag, u životu celom.
Pa, da. Tako je to... Ali ljudi ko ljudi, po prirodi su ljubopitljivi, pa pitaju, raspituju se... Dobro, evo... Rodila sam se u selu Rabrovici, ali tamo sam bila samo nekoliko meseci, pa su me onda odneli u Brankovinu, rodno mesto moje majke. I Brankovinu smatram svojim zavičajem. U njoj sam učila ne samo osnovnu školu, nego sam, i kao gimnazijalka i studentkinja, sve svoje zimske i letnje raspuste tamo provela. U Brankovini, u dedinom zabranu, zavičaj je i mnogih mojih pesama koje sam napisala i u mladosti, i kao zreo čovek. I taj moj zavičaj nosim uvek u sebi. Pa, da ! Još kako!
Svaka stopa zemlje tamo je meni znana Mirisi što se dižu sa šuma i sa njiva Znam kakvo je nebo u koje doba dana Kakvo veselje tamo i kakva žalost biva
Zavičaj mi je mnogo dao. Tu je zametak mog duhovnog i telesnog zdravlja, a, naravno, i zametak nekih zavičajnih zabluda i preteranosti. U njemu sam naučila najbolji jezik ekavštine, i melodijski i sintaktički, kao i po bogatstvu rečnika. I zavičaj je, već u ranoj mladosti, izgradio u meni čoveka sa gledištem na moral i na svet. Vezao me za velike vrednosti naše prošlosti i učinio me otvorenom prema svim krajevima naše zemlje. Ali i ponosnom, željnom da i drugi mom zavičaju poklone istu ljubav i poverenje. Tu, u Brankovini, zavirila sam Srbiji u lice i u dušu, i znam da Srbi nisu neke cvećke, od sevapa su i od inata, mogu biti i ovakvi i onakvi... Ali zasigurno znam i ovo:
Srbija je velika tajna. Ne zna dan šta noć sprema Niti noć šta zora rađa Ne zna grm šta susedni grm sanja Niti ptica šta se događa Između granja
Za prirodu svog zavičaja posebno sam vezana. Sećam se zima u mom detinjstvu – prave poetske zime, sa snegom, sa ledenicama pod strehom, sa bajkama zaleđenim na prozorima. Sećam se kad su proleća bila onakva kakva ih pesnici opevavaju: april zelen, maj cvetan i blag. Sećam se kako su u avgustu padale zvezde, a u kasnu jesen kričale divlje guske... Sada se sve to pomešalo i zbrkalo u prirodi. Još je samo čisto i jasno u sećanju. Pa, da! Mnogo toga još samo živi u sećanju... Tamo, u mojoj Brankovini, iza uže ograde, uz samu crkvu, nalaze se spomenici Nenadovićima – mojim duhovnim precima. A uz njih leže moji pradedovi – više od sto godina – sveštenici Petrovići, doseljeni iz Hercegovine pre Prvog srpskog ustanka. Moja majka potiče iz te porodice. Bila je vredna, stroga, osetljiva, izrazito pravdoljubiva i volela je da čita. Bila je zdrava, izrodila je osmoro dece. Umrla je u Beogradu, u 92-oj godini života. Dok nam je majka bila živa, činilo mi se prirodnim što postoji. Kao što je prirodno da oko nas postoji vazduh, sunce, da teku reke i duva vetar. Međutim, kad je umrla, najednom sam se osetila kao u pustinji, stravično sama, mada su mi bile žive sestre i braća. Najednom su se probudila u meni kajanja zbog ogrešenja o nju... I dan danji me muči što jednom nisam htela da joj uvučem konac u iglu. Učinila sam to tog jutra više puta, pa mi se nije ponovo prekidalo pisanje. A, eto, muči me... Muči me i to što sam mnoge časove koje sam mogla njoj posvetiti, posvetila sebi, i što se nisam umela umiljavati. Valjda zbog nekog patrijarhalnog stida pomešanog s poštovanjem... A i naša majka, koja nas je možda najviše volela, nikad nas nije, kao neke druge majke, milovala. Ako sam od oca nasledila neku obdarenost, od nje sam nasledila dobro zdravlje i inteligenciju. Ona je shvatala ozbiljnost moga rada i činila je sve da me oslobodi obaveza koje je mogla na sebe uzeti. A njih nije bilo malo, jer otac nam je umro rano, u 41-oj godini života. A majka je želela da nam pruži mogućnost da svi završimo fakultete, a brat učiteljsku školu, da "nasledi" oca. I nikada nije sumnjala, ni u nas svoju decu, ni u naše prijatelje. Svako od nas imao je bar po jednog druga i skupilo bi nas se, ponekad, po dvadesetoro, ali ona je uživala da goste skromno počasti. Volela je one koje smo mi voleli. Kada su naši rođaci prigovarali što sam se udala za "golju" Rusa, a mogla sam "birati", majka je odgovorila: "Birala je onako kako je gajena!" Hvala joj i danas za to, kao i za sve, kada je na našoj strani bila.
Sećam se detinjstva našeg Kad je mati sva umorna i žuta Vazdan šila: Po osam haljina Osam kaputa Osam kratkih košuljica Sve dok bi svetlost s brda Kroz prozor lila
Često odem u moj rodni kraj. Dedova kuća je i danas tamo, u posedu meni bliskih i dragih. Pa šetam, kao nekad, šumom. Hodam tako, pa udarim na voćnjak. Jednom, u šljiviku, tresu šljive neki momak i jedan stariji čovek. Ja ih pozdravim, a oni mi uzvrate: "Hodaš?" "Hodam", velim. "Od kojih si?" "Od Petrovića, od kojih je moja majka. Ja sam Maksimović, moj otac je bio učitelj u Brankovini." "A, ti si Desanka Maksimović, naš narodni pesnik – veli mi stari. Tvoj otac, pokojni Mihajlo Maksimović, bio je slavni učitelj, takvoga više nikada naćemo imati." A mladić me upita: "Ti sigurno ovde sastavljaš?" "Pa... Sastavljam, kad mi padne na um." "E, onda, ajde, sa srećom" – kažu mi oni. Lepo, zar ne?! To se retko doživi! A moj otac bio je učitelj i sve. Rodio se u Valjevu. Bio je veoma obdaren pedagog. Sećam se, u dane kada su se đacima delile ocene, moj otac bi na zidove školske zgrade postavljao velike mape svih kontinenata tako da naši seljaci vide šta sve ima na zemaljskoj kugli, da ne misle da je ceo svet u Brankovini i Valjevu. Osim toga učio je đake kako se gaje pčele. Pa je imao jedan vrt, iz koga porodica nije jela, a u kome je raslo svako bilje koje je moglo da raste u Brankovini. Pa je učio đake da kaleme. Sećam se dođe jedan seljak, pa kaže: "Direktore, onaj moj sve po kući pokalemi!" Moj otac je osećao da je život mnogo širi i složeniji, pa đake nije učio samo abecedi, nego ih je za život spremao. Da ne budu slepi kod očiju. Bio je veliki rodoljub, stalo mu je bilo do budućnosti naroda. Poznavao je njegovu prošlost, umotvorine i običaje. Vaspitavao je ličnim primerom. Umro je od pegavca 1914., u Valjevu, na vojnoj dužnosti.
Zašto li je u osmehu imao nečeg detinjega? Zašto li je žurio uvek kao da mu je zima i kao da ide ispod kakvog stega? Zašto mu je rame bilo dignuto kao krilo heruvima? Možda je kraj božanskog nekog saputnika hitao, i hteo se dići do njegovog stasa; Možda je zato padala svetlost sa njegovoga lica i toplina iz njegovoga glasa.
A pesme pišem u hodu, nemam pisaćeg stola. Svikla sam tako od mladosti, kad sam svoje prve pesme, u Brankovini, pisala na panju, pa je tako ostalo. Najrađe pišem kad sam sama, a to biva noću ili u polju, u šumi. Tada sam najviše svoja, sabrana. Ili u vozu, na putovanjima. I ne krijem da pripadam onima koji veruju u inspiraciju, u onaj srećni trenutak kad su sve sposobnosti u čoveku budne, kad se čovek sa svom vasionom povezuje kao da je stostruka antena na planeti... Ali nije me stid ni da priznam da sam malo pesama ostavila onakvim kako su napisane u naletu nadahnuća. Najčešće – tek posle rada na njima iskazivale su ono što sam htela reći. A kako se postaje pesnik? Mora mama za to da te rodi. Pa, da! Tako je to! Pesnik je celo biće, nedeljivo. Pesnik je društveno biće. NJega, kako kaže Šantić, "sve rane svoga roda bole."
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu Umrla je mučeničkom smrću četa đaka u istom danu. Dečaka redovi celi uzeli se za ruke i sa školskog zadnjeg časa na streljanje pošli mirno kao da smrt nije ništa.
"Krvava bajka" nije napisana pesma, ona se rodila. Sećam se dobro tog jutra. Odlazim u Prvu žensku gimnaziju, u kojoj sam radila kao profesorka književnosti, a iz koje sam te 1941. bila udaljena. Odlazim da posetim svoje učenike, kad preda me banu čovek, kose pune slame, sav izgreban i samo reče: "Sve nam đake u Kragujevcu pobiše." Drhtala sam od bola i sve je u meni bilo gotovo. Pesma se rodila. Išla sam kući polako, kao da nosim kapljicu vode na dlanu. Za umetnika je bol dragoceniji od radosti. Sreće prolaze brzo, a bol dugo ostaje i probudi najdublje, najvrednije misli. Nagoni čoveka da se ućuti, da živi u sebi. Ali kasnije i bol prođe, spusti se u "podrume donje", kako kaže narodna poezija, i onda se opet radujemo suncu i životu. Život ima svoj početak, trajanje i kraj. I tako ga moramo uzeti. U tome i jeste čovekova snaga i veličina.
Osećam da dosad sve je bilo šala moga srca vrela, da još nikom nisam svoju ljubav dala koliku bih mogla i koliku htela. Da ima u meni cela nežna plima reči nerečenih da bih srce mogla poklanjati svima i da opet dosta ostane ga meni.
Pita me jedan student, mislim da je to bilo u Italiji, u Bariju: "Jeste li vi filozof ljubavi?" "Jesam, sine, kad već ne mogu da budem akter!" Nema u ljubavi teorije. Srce to ne poznaje i ne priznaje. Znam da vi mladi imate potrebu da volite. Ali morate znati da sve ima svoje vreme. Ne valja ništa prerano početi, brže se ostari. A ne valja ni prekasno... Sećam se, u Igalu, moja sjajna, mlada terapeutkinja veli kako nema vremena za ljubav. Grešite, mila moja, kažem joj ja – za poslove vreme neće uteći, a za ljubav može, ako je naljutite. Sve u svoje vreme! A ja sam još zarana osetila koliko ljubav pomaže, štiti i daje podstreka, ali i koliko zna naneti bola. I zato sam se, moram priznati, uvek bojala krajnjeg doživljaja ljubavi. Kad dođeš u ono ljubeće, voleće stanje – sav si ranjiv... I zbog toga mislim da je ljubav najlepša dok je još želja. Dok se čezne, zamišlja i čeka.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži o čemu se samo tek po slutnji zna
Potom dođu neke druge lepe stvari, ali nisu te. Ali nemojte misliti da ja sumnjam u mlade. Naprotiv. Ja verujem u široke vidike mladih srca. U vaše instinkte za nedokučivo i neobjašnjivo, samo, eto, imam potrebu da dajem savete! A, bogami, i meni bi ih trebalo davati, i pored sveg mog životnog iskustva! Evo, ja radim posao koji volim. Ali želim da radim samo to! E, ne može. U životu ima obaveza koje moraš obaviti, voleo, ne voleo! Hteo, ne hteo. Recimo – meni je najstrašnije da ušivam dugmad. Radije bih izbrisala ceo prozor, nego da ušijem jedno dugme. A kao u inat, kad krenem na put – neko dugme fali! A putovanja obožavam! Moje, maltene vukovsko, putovanje kroz narod, po selima i gradovima, od škola do kasarni – pruža mi veliku radost. Kad krenem u neku zabačenu, seosku školu uvek zamišljam da ću u njenim klupama naći nekog budućeg Vuka kome treba pomoći. Jer priroda je veliki socijalista, ona duhovna blaga pravedno deli i čini da se veliki ljudi rađaju i po kolibama. Putovanja su za mene zaista praznici! I ljudi, bogu hvala, zovu sa svih strana. Ali ponekad – zvoni telefon i neko, odnekud kaže: "Mi smo odlučili da dođete kod nas!" "E, pa nisam ja odlučila" - kažem, jer ne volim kad mi se išta nameće.
A posle mi bude žao. Znam da sam pogrešila. Jer ja bar poznajem svoj narod. Znam da imamo lep jezik, ali znam i to da, uglavnom, govorimo siromašnim jezikom. Jedino kad psujemo, e, tu nam je jezik bogat, raznovrstan i sočan! Evo, još jedan primer kako grešim. Slomijem jednom ruku, već u poznim godinama – kada pokrete treba – kako je govorio Ivo Andrić – prilagoditi uzrastu i sačuvati fasadu. (Baš tako je govorio – sačuvati fasadu!) i meni, posle tog loma kažu – ne brinite – to će proći. Znam da će proći. Sve je prolazno. Ali se posledice osećaju celog života! Eto, i pored sveg mog životnog iskustva i ja često ne mislim na posledice, ni kad nešto radim, niti kad govorim. Ali bilo je i lepih, smešnih susreta. Recimo sa Jovanom Dučićem. Viđali smo se na sastancima Srpskog pen kluba, u kafani "Srpski kralj." Jednom, hvaleći moju pesmu "Zeleni vitez", kaže mi Dučić: "Napisali ste lepu pesmu, ispunjava zadovoljstvom, ali hoću i to da vam kažem – ne verujem da bi vaš dragi mogao biti zadovoljan da samo uzdiše pod ljiljanima." A kad sam slomila nogu, a često su mi ove koske pucale, sretnem Branka Ćopića. "Pobogu, Desanka – kaže mi Branko – čuvajte te noge. Niste stonoga, pa da možete svakog dana lomiti po jednu." A nedavno susretne me neka žena, sva razdragana: "Tako vam Boga, jeste li to vi?" "Kunem se, ja sam. Samo, koja?" "Ama, ona, za ime božje! Ona!" I smeje se, hoće da me zagrli. "E, jesam. Ona sam!" - Smejem se i ja, i tako se mimoilazimo, obe pune smeha.
Tražim pomilovanje za bezazlene za njine začuđenosti nedogledne za ljude večno maloletne za utopiste. Za one što uvek u prikrajak stanu koje svaka mala stvar razdraga s kojim se svaki radosno sretne. Za tihe, za setne za one sasvim drukčije od mene i za one sa mnom istovetne.
Neke se knjige dogode, kao i pesme. Ali i one su, ustvari, dugo pripremane. Malo je šta slučajno. Tako je i sa knjigom "Tražim pomilovanje." Počela sam da prelistavam "Dušanov zakonik" i najednom kao da me je munja ošinula. Izbila su eruptivno iz mene moja shvatanja o pravdi i krivdi, o kaznama i oproštajima, o grešnima i pravednima... Pišući te pesme, osetila sam kao da mi je srce stalo na mesto, kako narod kaže. Osetila sam da je to što činim dobro. Jer "Dušanov zakonik" svojom surovošću, naročito prema ženama, dao mi je pravo da tražim samilost za one koje drugi preziru, mrze, kojima nešto zameraju.
Care Dušane, tražim pomilovanje za žene kamenovane za njene saučesnice, pomrčine noći, za miris deteline i granje gde su pale opijene kao prepelice i šljuke, za njine živote prezrene, za, neudostojene samilosti, ljubavne njihove muke.
Sve što biva, mora bivati. Sve što je postalo, moralo je postati. Nije iz besa niklo. Čak i razbojnici! Možda nas baš oni spasavaju da mi to ne budemo. Ko zna?! Moje boravljenje u zavičaju pomoglo mi je da na najbolji način, bez potresa i trauma, pojmim ili bar nazrem život, da se ničemu ne čudim i da se malo čega bojim. Sećam se da je u Brankovini, pored moga prozora gde sam spavala, išao put do groblja. I ja sam još kao sasvim mala znala da ljudi umiru, da ih posle toga stavljaju na kola i da ih moj deda, koji je bio sveštenik, vodi u grob. I tu su već počele moje prve ozbiljne misli: "Gde će duša toga čoveka? NJega će u zemlju, a šta će sa njegovim mislima, gde će se one smestiti?" Kasnije sam, bez velikog napora, shvatila da je čovek posle smrti otišao sa ovoga sveta i da smo u tome – kako narod kaže – pred Bogom svi jednaki. I onaj koji je izmislio svetlost, Nikola Tesla, na primer, mora u tamu. I onaj koji voli život mora da umre. I lekar koji spasava život bolesniku, isto umire. Kao i veliki kompozitori čiju muziku još slušamo. Ali, začudo, sve te najprirodnije stvari liče nam na nepravdu, čudimo se i bunimo protiv njih. A možda je to, ipak, velika pravda prirode. NJenih zakona se ne tiču nikakve izuzetnosti. Ono što ostaje, to su dela – umetnička, pre svega. Vladari iz loze Nemanjića, Hrebeljanovića, Lazarevića ostavili su iza sebe crkve i manastire i po njima ih se narod seća. Dečani, Studenica, Gračanica, Lazarica, Miloševa, Manasija, po nekoliko vekova su nadživeli one koji su ih zidali.
Gračanice, da si nam bar jabuka, da te možemo staviti u nedra i zagrejati studenu od starosti, da nam bar poljima oko tebe nisu predaka davnih rasejane kosti. Da te bar možemo podići na Taru, u kalenićku portu te preneti, zaboraviti likove po tvome oltaru. Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena, kad bi se mogla na nebesa vazneti.
Razloge i korene mog patriotskog osećanja treba najpre tražiti u tome što mi je otac bio veliki rodoljub. A onda – što sam rođena u ustaničkom kraju, što sam rasla u Brankovini, zavičaju Nenadovića. I zato što sam se vaspitavala na narodnoj poeziji, što sam živela uz ljude koji su je znali i cenili je, koji su se trudili da postupaju prema njenim moralnim i rodoljubivim uzorima. Ja svoj narod volim, ali moja ljubav nikoga ne može da povredi. Volim njegove vrline, ali ih ne veličam, i ne žmurim pred njegovim manama. Vidim ih, i ponekad me itekako zabole. U toku Drugog svetskog rata, u ono pustošno ratno vreme, odlazila sam Isidori Sekulić. Jednom mi je zabrinuta za sudbinu našeg naroda, rekla: "Nismo svi za pušku. Ne mogu je svi poneti. Okupator bi voleo da svi kidišemo glavom o zid i da svi nestanemo. Ali naša je patriotska dužnost da što više Srba preživi ovo zlo." Ove mudre Isidorine reči, upila sam u sebe i prihvatila ih kao svoj stav.
Tražim pomilovanje za zemlju ubogu kuda vojska prođe Jer zemlja je takva, ona se guši od baruta i metana, ona voli da se greje uz ognjište gde pastir granjem potpiruje plamen, zemlja društvo čoveka ište, zemlja kao rodna grana voli da joj čovek spusti ruku na rame.
Ja sam iz svešteničke porodice, rasla sam kraj crkve, ne znam da li je to uticalo ili sam tako rođena – tek – niti sam umela, niti sam volela da nekoga uvredim. Nisam vređala, nisam pakostila, nisam zavidela... Pa, dobro – to je i prirodno. Ali, i ako bi mene neko uvredio, to ne bi dugo ostajalo u meni. Evo, zamislite loptu. Ona je okrugla. Ako je pritisnete prstom – dok prst stoji – lopta je udubljena. Sklonite prst, lopta je opet okrugla. Eto, tako i moja duša. Prođe dan, i ja zaboravim na uvredu koja mi je naneta. Ali uvek sam volela da idem svojim putem, da ga ja krčim, da ja pronalazim... A šta je pesnik?
Pesnik nema roda, Veka, ni porekla. Kao zrak On je bio, jest i biće. On je bogova dobro i otkriće. On je zauvek kao breg i reka.
Ali ono što je divno to je što sada, odjednom, imamo tako mnogo pesnikinja u našoj zemlji. I mladih, i mlađih i starijih... Kao da se neki vulkan otvorio. Prosto – to je zemlja na ugaru koja je počela rađati i ne zna šta će od sebe. Svi su pesnici, pa kad kome dođe prilika da se izrazi. Kad kažem svi – to ne znači matematički svi. Ali to je i dokaz da poezija nije klasna stvar, niti fiziološka, već stvar duha. A mi jesmo narod od duha! Pesnički narod!
Tražim pomilovanje dragi Care za one koje su se od rane mladosti privolele carstvu poezije, koje trepere kao breze i mesečinom se zanose kao barka. za Jefimije, za Svete Tereze, za svaku Safo i Jovanku od Arka, za sve zanete i nedovršene, i za mene.
Kad u sebe pogledam, vidim se uvek nepromenjenom. Ono što me je mučilo u mladosti – muči me i sada. Uvek sam bila obuzeta mišlju o prolaznosti, a i danas me ta misao, takođe, uzbuđuje... Stalno me prati neizbežnost odlaska sa ovoga sveta. Verovatno sam zbog toga i napisala toliko ljubavnih pesama. Jer čovek se, svaki čovek, ne samo pesnik, ljubavlju brani od misli da će jednom zauvek otići. Ili – verovanjem – to mu je od prirode data biološka odbrana – da će se u detetu produžiti. A iza mene – ostaće reči stihom okovane. Ostaviću svoje misli, sećanja i snove zarobljene u krletke reči. I po njima će se znati da sam postojala – jedno vreme!
Na dan moje smrti sastaće se oni što počinju tek ljubav da slute. O poeziji mojoj mladić govoriće slušaće ga devojka glave pognute. I učiniće im se da nadgrobno pojanje radosno zvoni i svaki čas kroz grobljansko granje tražiće se pogledom oni. A nezemaljsko moje biće što na svetu više nema cilja još jednom za sobom osvrnuće se da ljubav što je na dan smrti nikla uzblagosilja.
Čovek ima jedan život i u njemu sve uradi. I dobro i loše. Pa – ili sačuva ljudsko dostojanstvo ili ostane da se zastiđuje i plemenu i vremenu. Da, tako je to...
_________________ Ars longa, vita brevis
|