SVJETSKO POZORIŠTE I DRAMA III
Profesor: dr. Sc. Muhamed Dželilović, redovni prof.
Student: Sandra Ikanović

HENRIK IBZEN : «NORA « ( LUTKINA KUĆA )

Nešto više o samom autoru

Henrik Ibzene (1838 – 1906 ) je norveški pisac, jedan od najznačajnijih evropskih dramatičara druge polovine XIX st. Rođen je u Skien, malom gradu u J. Norveškoj. Otac mu je bio po zanimanju trgovac, ali ubrzo bankrotira, osiromaši, a njegova majka zapada u neku vrstu mistične religioznosti. To dovodi do njihhovog razvoda, a zatim do raspada porodice. Nakon očeve smrti on i majka se presele u Grimštad. Ibsen napušta školu i zapošljava se kao ljekarski pomoćnik te vanredno upisuje medicinu.

Sve više se interesuje za književnost. Svoj golemi dramski opus započinje romantičarskim dramama sa temom iz junačke nacionalne prošlosti. Dramom «Komedija ljubavi» po prvi put se okreće savremenim temama.

U Italiji nastaju njegove ranosimboličke drame «Brand» i «Per Gint».
Razdoblje kada nastaju najznačajnija Ibzenova djela kritičari nazivaju realističkim periodom. To je vrijeme nastanka «Stupova društva», «Nore», «Sablasti» i «Neprijatelja naroda».
Poslednja je simbolička faza, koja počinje dramom «Divlja patka», a završava dramom «Kad se mi mrtvi probudimo».

Ibzen je svojim djelima obradio veliki broj životnih pitanja sa kojima se gotovo svaki čovjek i gotovu svako razdoblju, htijući to il ne, neizbježno suoči.
Njegova najpoznatija djela su drame : Katalina, Komedija ljubavi, Brand, Per Gint, Stupovi društva, Nora, Sablasti, Divlja patka, Neprijatelj naroda....

Henrik Ibzen je poslednjih pet godina života proživio oduzet i nepomičan.

Okolnosti pod kojim je nastalo ovo djelo

Nora ili Lutkina kuća napisana je i objavljena 1879. godine. Kroz ovo djelo sudbina žene predstavljena je na način suprotan romantizmu. Dok je u romantizmu žena shvaćena kao «fatalna žena» koja svojom ljepotom uglavnom upropašćuje život muškarca, u «Nori» žena, kao dio porodice, podiže glas protiv muške dominacije. Stoga je lik nore omiljeni lik raznih feminističkih pokreta XX stoljeća.

Drama je postavljena na romanrtičarskom zapletu sa antiromantičarskim zaokretom. Do zaokreta dolazi uvođenjem dijaloške rasprave u poslednjoj sceni.
Dio naslova «Lutkina kuća» odnosi se na igračku – kuću za lutke. To je igračka za djevojčice iz imućnih gradskih porodica. Život u kući za lutke znači život bez iskrenih osjećanja i izvan realnosti, prema nekim tuđim pravilima.

Nora je zapravo lutka u kući svoga muža Helmera, kući koja je samo za nju uređena i u kojoj je zatvorena. I u kući svojih roditelja bila je tretirana kao lutka bez prava glasa i prava na vlastite stavove i osjećanja. Stoga se Nora odlučuje na radikalan raskida sa takvim načinom života – na potpuno napuštanje muža i porodice.

Zbog ovog izrazito «negativnog i tragičnog završetka» drame Ibzen je bio na meti tadašnje kritike, ali je ostao dosljedan sebi i nije popustio. Drama je u startu izazvala nesvakidašnji interes javnosti, a kada je 1880. započelo prikazivanje drame, najprije u Njemačkoj i Norveškoj, a zatim i u drugim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana Kasta : «senzacionalni pozorišni događaj, nalik na eksploziju bombe. Publika i kritika dijele se oštro i žučno: pro i contra, mada su oni koji su smatrali da je Ibzen načinio «grubu umjetničku grešku» bili brojniji i grlatiji, napadajući ga oštro za nemoral, tvrdeći čak da je Norin odlazak na kraju drame izazvao brojne porodične nerede, jer je bio «nerazumni poziv na dezertiranje» pa je hiljade žena uzbuđeno sanjalo samo o tome kako bi što prije napustilo svoje domove... «.


Sadržaj drame

Ova Ibzenova drama prikazuje proces samoosvješćivanja žene u kojoj se budi njena individualnost i koja odbacuje teret života sa egocentričnim mužem.Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pruzila nježnost i sigurnost. Nakon oćeve nježnosti u obitelji isto joj pruža i suprug. Ona, međutim, u svom tom na prvi pogled bezbrižnom i lijepom životu smatra da je samo lutka u rukama muškaraca, najprije u rukama oca, a onda u rukama supruga. Njen muž Helmer je u prošlosti obolio od teške bolesti, ali ga putovanje na jug, točnije Italiju spašava. Da bi došla do novca za put, uzima zelenaški zajam od Krogstaga, koji je bankovni činovnik. Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici ona se ne smiruje i odlućuje napustiti muža, djecu i obitelj. Nora se vraća kući pošto je obavila kupnju božićnih darova. Krišom jede slatkiše, jer Helmer tvrdi da će joj oni pokvariti zube. Potrošila je nešto, a dio ostavlja po strani za vraćanje zajma Krogstadu. Božić prije bili su u teškom financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti blagodati Božića, sada je Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si mogu priustiti božićne darove, drvce, većeru, . .
Za vrijeme božićnih blagdana u posjet im dolazi gospođa Linde, stara Norina prijateljica koju nije vidjela 10 godina. Gđa Linde je ostala udovica bez djece te je došla u grad u potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muž ima vrlo visoko mjesto u banci. Nora joj priznaje da je uzajmila novac kad joj je muž bio bolestan, a ovaj živi u uvjerenju da je to novac Norina oca. U međuvremenu u posjet je došao i Krogstad, beskrupulozni, bezosjećajni gad, kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je također i bivsa ljubav gđe Linde, no to nitko tada nije znao. Helmerov dugogodišnji prijatelj doktor Rank, također dolazi u sobu i njih troje vode beznaćajne razgovore. Kada u sobu dođe Helmer Nora ga moli da zaposli gospođu Linde. Stvar je riješena, jer ionako misli otpustiti Krogstada. Doktor i gospođa Linde odlaze kući . Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona se igra s njima. Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njenom mužu o mjenici i krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer vratio Nora razgovara s njim, ali šef Dioničke banke je već čvrsto odlućio; Krogstad ce dobiti otkaz. Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba održati, na kojem ce biti obućena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. Gđa. Linde je došla pokrpati joj kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu. Nora ponovo ostaje nasamo sa suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne otpusti Krogstada, ali budući da je toliko navaljivala, Helmer se naljuti i odmah posalje Krogstadu pismo da je otpušten. Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o njegovoj skoroj smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i dr. Rank joj otvara svoje srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora moli dr. Ranka da ode do Helmera i zadrži ga u sobi neko vrijeme. Ulazi Krogstad, te se on i Nora svađaju. On želi da se ponovno uzdigne u društvu i prijeti joj da je napisao pismo Helmeru o njenom krivotvorenju mjenice i da će ga poslati. Nora je nemoćna i očajna. Na odlasku ubacio je pismo u sandučić, od kojeg samo Helmer ima ključ. Nora moli gđu Linde da ode do muža i traži pismo natrag. Gđa Linde odlazi. Nora zadržava Helmera plešući s njim, tako da ne može otvoriti sandučić. Ulazi gđa. Linde. Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje ljubav, razumjevanje svoga muža kada sazna istinu, požrtvovnost i povjerenje. Gđa. Linde i Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi, oboje su sretni jer se međusobno vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i Helmer se vraćaju s plesa, ona želi još malo ostati, ali joj on to ne dopušta. Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi. Ostaju sami. Helmer želi voditi ljubav s njom, ali ona ne. na Norinu sreću dolazi dr. Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je jednu cigaretu od Helmera i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa crnim križem preko imena čime je objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju sobu. Ona namjerava otići, ali on je zaustavlja. Pročitao je pismo. On je osuđuje na sve načine, zabranjuje joj i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora je nesretna i tek onda shvaća svoj položaj u obitelji, te odlućuje napustiti djecu i muža i poći u potragu za ljepšim životom, odnosno u potragu same sebe. Prima pismo od Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju. Helmer je presretan i misli da je sve završeno, ali već je prekasno Nora prvi put u osam godina braka s njim razgovara ozbiljno. Ne voli ga više. Čekala je čudo. Čitavo vrijeme nadala se čudu kao dokazu ljubavi. Helmer ostaje bez ključnog oslonca u životu, jer je Nora otišla iz njegova života zalupivši vratima.
Problematika koja se obrađuje:

-opisuje slučaj žene koja, prije nego postane žensko, hoće biti žena
-istražuje muškarce i žene i njihovu vječnu komediju, slabosti i laži
-oštro suprotstavlja likove i njihove uzaludne iluzije za oslobađanjem od dosade i letargije
-nepredvidive komplikacije uslijed tereta tradicije i građanskih konvencija kao prokletstvo jedne prošlosti koja im je nametnuta kao stanje tuđe svijesti, kao mrtva forma prošlosti koja sputava duh i misao
-u likovima raste pobuna protiv laži i hipokrizije jednog društva koje svoje nasilje naziva «moralom»
-ljudi hoće da se oslobode posvećenih slabosti prošlosti koje guše u njima svaki vitalitet
-želja jedinki da žive iskreno i da budu ono što jesu

Likovi u drami

Nora - supruga advokata, majka troje djece, mlada, naivna i djetinjasta žena odgajana «pod staklenim zvonom». Cio život se vodila tuđim mišljenjem, najprije svoga oca, a potom i muža. Oni su je mazili i pazili, sli su je u stvari iskjljučili iz svog, pa i njenog života. I onda kada se probudi iz sna koji je trajao osam godina, koliko je bila u braku, odlučuje da podigne glas i pobuni se. Na putu ka svojim prvim samostalnim koracima, napuštajući muža i djecu, njen svijet se ruši poput kule od karata.

Helmer – uspješan i ugledan advokat, u životu radi sve po pravilima bez ikakvih odstupanja. Naizgled čvrst karakter, koji na poslijetku opkazuje svoju slabu stranu – bez obzira koliko se Nora činila slabom i krhkom osoboma, ona mu je jedini oslonac , slamka za koju se cio život hvatao. I na poslijetku kada ona odluči da ga ostavi za njega sve izgubi smisao.

Što se tiče ostalih likova u drami, oni su manje bitni, ali su posrednici u prikazivanju odnosa među Norom i Helmerom. Na neki način oni čine sponu između čitatelja i glavnih likov djela. Oni su više sredstvo kojim pisac dočarava fiktivnu sliku savršenog braka Helmera i Nore. To su doctor Rank, gospođa Linde i Krogstadt.

Stil i jezik:

Ovo Ibsenovo djelo spada u jednu od njegovih najznačajnijih drama. Drama je podijeljena na tri čina. Kao u mnogim Ibsenovim dramama tako se i ovoj govori o problemima surove svakidašnjice. U ovom djelu razrađena je danas aktualna tema, o zakinutim pravima žena. Čudno je to što je vrhunac drame u trećem, završnom činu.
Likovi su vješto okarakterizirani dijalozima. Imamo dvije temeljne radnje koje se često i isprepleću i to; pravedana, etička, koja odlučuje tragedije Helmera i Nore, te zagonetan, slijepi i neuhvatljiv fatum koji vlada Rankovom sudbinom.

Beskrajno složene i nemilosrdne zakonitosti ostvarile su lažne institucije protiv kojih se bore Ibsenovi junaci, u ovom slučaju žene (Nora i Gđa Linde). Ta borba zbog neprihvaćanja vrlo često nalikuje na tragikomiku ili bitku s vjetrenjačama.

Najbitniji dio ove drame je dijalog, okosnica moderne drame, čime je scena pojednostavljena te se sva radnja smješta u četiri zida odvjetnikove kuće. Na tom mjestu padaju godinama nošene maske, tako Nori pada mrena s očiju prividno sretne žene koja životom u otrovanoj sredini biva prisiljena da zalupi vrata nad lažima svog dotadašnjeg života.

Kroz cijelu dramu Ibsen pokušava izreći nepoštednu kritiku društva. Bitan je i čimbenik da nije toliko bitan odnos pojedinca prema društvenim institucijama, koliko je bitan odnos pojedinca prema samom sebi. Naturalistilčki elementi najviše su zastupljeni prilikom dijaloga između doktora i Nore kada doktor vrlo ružnim rečenicama opisuje truljenje, nestajanje svoga tijela.

Vrlo je značajan utjecaj Ibsena na hrvatske pisce, posebice Krležu koji usvaja za svoje scensko stvaralaštvo iskustva naturalističke dramaturgije Ibsenova, pa i Strindbergova kova.

Struktura djela:

Drama u tri čina sa višeslojnim fabularnim zbivanjima koja uključuje više likova sa sociološkim promatranjem osnovnog problema, pa je drama svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica dotada zapostavljene žene, prosvjedom protiv nerazumne dominacije muškaraca u društvu i u braku, te vrlo aktualnoj borbi za posvemašnu emancipaciju žene. Ova drama je više društvena nego književna pojava.


Utjecaj djela na svjetsku književnost i stanje u svijetu:

Lutkina kuća (Et dukkehjem) je dramsko djelo, u kojem je iz građanske stvarnosti iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog života. Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtjevaju nezavisnost, a kategorije radnika traže svoje mjesto pod suncem, te u prvi plan istupa pokret za ravnopravnost žena, a ova drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje među najprikazivanijima, podigla je oluju upravo iznošeći slučaj žene, supruge i majke koja prije svega želi biti slobodna žena. Prije svega ova drama za ono vrijeme se smatra novom dramom u kojoj je data nepoštedna kritika društva, a u prvi plan je stavljena sloboda individue, odnosno pravo svakog čovjeka da živi onako kako on želi i hoće. Borac za prava individue u ovoj drami je Nora, najbitniji lik, po kojoj se izvorno ime drame Lutkina kuća danas često prevodi njenim imenom. Ovo drama moderna je i zbog činjenice da se emocijama nabijena gluma prekida Norinom jednostavnom rečenicom: “Moramo sjesti i porazgovarati”, a baš tim novim tehničkim postupkom Lutkina kuća je osvojila Europu i utemeljila novu školu dramske umjetnosti. Ibesen je ovom dramom uspješno uzrujao i pobunio ljude svojom tezom te učinio pozornicu propovjedaonicom u zadnjem činu, stoga je vrlo bitan čimbenik ove drame dijalog, osnovni element moderne drame. Taj dijalog, koji je na početku njegova stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i antiteza, pretvara se u duboku, psihološki opravdanu, analizu stanja njegovih govornika i sredine.

PROSTOR I VRIJEME U DRAMI : GOSPOĐICA JULIJA

Gospođica Julija, jedno od Strinbergovih najčuvenijih djela, je kompleksna dramska priča, ali je po strukturi vremena i prostora jednostavno koncipirana. Radnja traje svega nekoliko sati i u kontitnuitetu,tokom jedne ljetne večeri uz povremeno vraćanje likova u prošlost, ali to se odnosi samo na njihova sjećanja
Dakle ovdje možemo da govorimo o hronološkom vremenu, jer radnja traje u kontinuitetu tokom jedne noći, gdje se sukobljavaju dvije glavne ličnosti – Julija i Žan.
Ako gledamo na odnos enterijera i eksterijera kao prostornog elementa drame uviđami da većina radnje u drami se odvija u enterijeru, odnosno u kući gospođice Julije, mada jedan manji dio radnje se odvija i u samom dvorištu. Odnosno, prostor drame je podijeljen na dva dijela – enterijer i eksterijer, mada se pojavljuje i zamišljeni prostor – sva mjesta koja Žan tako živo i slikovito predstavlja Juliji, nagovarajući je da pokrade oca i otputuje s njim.

S tim odmah možemo da vezujemo i mitsko vrijeme – neodređeno vrijeme koje se spominje u drami a koje je refleksija njihovog maštanja, odnosno projekcija Žanovih snova – svjesni smo da on govori o dešavanjima koja bi se mogla desiti u bliskoj budućnosti ali čitalac ima dojam da se ona već dešavaju i da su sastavni dio priče, čak štaviše ne bi bilo poteškoće inscenirati, odnosno na sceni prikazati ovu «projekciju» njihovih snova, kao potpuno relevantnu i jednaku bilo kojoj drugoj sceni koja je dijaloški obrađena, odnosno ima svoje realno određenje u djelu.

Ovo je naturalistička drama, tragedija, te je zbog toga logično da se u njoj pisac koristi hornološkim vremenom, odnosno , za razliku od nekih svojih kasnijih dijela, kada Strinberg piše žanrovski drukčije drame u kojima se sve više prepliću mitsko i sveto vrijeme.

Dakle, dešavanja u djelu imaju jedan svoj «prirodni tok» - počinju uvečer, a završavaju se u zoru, dolaskom Julijinog oca i njene odluke da počini samoubistvo. Iako radnja ima elemente retrosprekcije, mi ne gubimo osjećaj kontinuiteta i linearnosti radnje.
Retrospekcija u radnji se ogleda u Žanovom prisjećanju na djetinjstvo, razotkrivanju tajne o Julijinom porijeklu, te u njegovom sagledavanju mogućnosti za budućnost u slučaju da ona odluči da pobjegne s njim i započne novi život.
Pisac nam iznova nameće da se dok čitamo dramu zapitamo «Šta bi bilo kad bi bilo...?», daje nam slobodu da sami stvaramo svoju viziju prostora i vremena, da možemo smijestiti priču u bilo koje podneblje i bilo koji ambijent, odnosno društveno-historijski kontekst. Čak i kada hoćemo dramski prostor premjestiti u scenski, ni to nije teško i ne zahtijeva pretjerano odstupanje od piščevih zadatosti i dramskih situacija. Šta više, ambijent u kojem se odvija cjelokupna radnja toliko je prilagodljiv da se može potpuno da ogoli scena, da se stvaranje radnje prepusti glumcima i samoj priči drame, a da se pri tome ne izgubi smisao niti vizuelna slika djela u cjelini.
Pri inscenaciji djela može se dozvoliti poigravanje sa pojedinim situacijama, odnosima, trajanjima scena, eventualnim pauzama, radnji koja se dešava iza zastora ( nije prikazana, ali znamo da se odvija ) , kao što je, recimo seksualni odnos između Žana i Julije, koji nigdje u djelu nije opisan, niti direktno prikazan, ali je čitatelj svjestan da se to desilo – niz okolnosti je dovelo do toga i na neki način se «podrazumijeva» da se desilo. Na sceni to može, ali i ne mora da se prikaže, jer to su neke od situacija kada se radnja dešava iza scene, kada se se pauzom između dvije scene ili dva čina, jednostavno nagovijesti radnja koja će se desiti, a da ne mora biti prikazana. To možemo uporediti sa radnjom na filmu kada se jednostavno naznakom «nekoliko dana/ godina... posle» prijeđe na sledeću scenu, odnosno tematiku, a da se pri tome ne izgubi osjećaj za kontinuitet.
To se upravo može primijeniti i na ovu dramu, gdje imamo takvih prelaza,ali koji su znatno manjeg vremenskog razmaka ( par minuta ili eventualno sat vremena).
Također povremeno vraćanje u prošlost, odnosno sagledavanje moguće budućnosti, ni na koji način ne narušava linearnost glavne priče – sukobu i odnosima između Julije i Žana – staleškim razlikama.
Pa ipak, iako ovo djelo daje potpunu sloboda za kreiranje scenskog prostora i vremena, nikako ne treba smetnuti sa uma da je ovo prvenstveno naturalistička drama, uslovno rečeno realna, te da se ne smije otići u apstrakciju, te da se odnos likova mora prikazati što realističnije.

Ono što je zahvalno kod ovog Strinbrgovog djela jeste sam ishod , gdje nam pisac samo nagovještava mogući ishod ( Julijino samoubojstvo na Žanovu incijativu ), ali nam daje dovoljno prostora da sami kreiramo završetak shodno ličnom doživljaju djela, što ga čini vrlo zahvalnim za inscenaciju.

Sandra Ikanović

Akademija dramskih umjetnosti
Odsjek:Produkcija
Šutić Majda

Anton Pavlovič Čehov- ''Tri sestre''

O piscu:
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. 1869. godine upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se sa porodicom preselio u Moskvu. Kada je završio gimnaziju 1879. godine dobio je stipendiju i upisao se na medicinski fakultet u Moskvi. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka.
Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.
Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije.
Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživeti kroz smijeh ili kroz suze.
Drame: "Galeb", "Višnjik", "Ujka Vanja", "Tri sestre", "Stepa, Slučaj iz prakse", "Činovnikova smrt"

''Tri sestre''
Drama je nazvana prema trima sestrama Olgi, Maši i Irini.
Olga je najstarija sestra i ona je profesorica u gimnaziji, Maša je udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u Verišinina, s kojim ne može ostvariti ljubav jer je on oženjen i odlazi, Dok je Irina najmlađa sestra, radi kao telefonistica, a kasnije u gradskoj upravi. Njih tri imaju brata Andreja, koji želi da postane sveučilišni profesor.
Drama počinje slavljenjem rođendana najmlađe sestre Irine. Mada starija sestra Olga i nije baš s tim oduševljena al ugađa Irini.
Njih tri s bratom žive u provincijskom gradiću, a doselili su se iz Moskve prije jedanaest godina radi prekomande njihovog oca. Međutim sestre Prozorov se nikada nisu navikla na taj život, i uvijek su čeznule za Moskvom, jer su jedino tu vidjele perspektivu.
Na Irinin rođendan dolazi djevojka Nataša Ivanova, kojoj Andrej izjavljuje ljubav i prosi je.
Međutim Nataša nikako ne odgovara njegovim sestrama jer je iz nižeg staleža.
Između prvog i drugog čina protječe, dramski neprikazano, vrijeme od godinu dana, na početku drugoga čina nalazimo radikaliziranu situaciju s početka prvoga: za cijelu obitelj Prozorov ispunjenje njihovih želja i Moskva postaju svakim danom sve udaljeniji. Andrej i Natalija Ivanova su u braku i imaju sina, no Andrej je nezadovoljan brakom.
Andrej se kocka i neprestano gubi. I Maša je vrlo nezadovoljna brakom, te prihvaća udvaranje potpukovnika Veršinjina. Drugi čin se završava Irininim čeznutljivim uzvikom :''U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu!!''
U trećem činu početak radnje se odvija u Irininoj i Olginoj sobi, dok je grad zahvaćen velikim požarom.
Andrej im priznaje da je prokockao kuću, zbog čega Olga odlazi sa sluškinjom da živi u školskom stanu. Irina je zadovoljna jer će morati pristati na brak s Tusenbachom. Odlučuje s njim otići u Moskvu. Irina doznaje da su Tusenbach i Soljoni ugovorili dvoboj, u kojem će Tusenbach uskoro smrtno stradati. Veršinjin se oprašta s Mašom. Drama završava monolozima triju sestara.

Naizgled jednostavna dramska struktuta je u suštini veoma komplikovana i drugačija. Čehov kako je to Almir Bašović naveo u svojoj knjizi ''ČEHOV I PROSTOR'', uvodi vrijeme kao četvrtu dimenziju.
Pomoću prostora je prikazana nemogućnost likova da se pronađu u svijetu, što je slučaj i u drami ''Tri sestre'', s obzirom da su se odselile iz Moskve, one su u totalno novom prostoru i okruzenju na koji ne mogu i ne žele da se naviknu, tako da se može reći da su izgubljene u svijetu, jer nisu nastavile svoj život nakon odlaska iz Moskve normalnim tokom, već žive u imaginarnom svijetu, tj. u sjenju i čežnji za Moskvom.
Tako da možemo reći da je prostor u drami ''Tri sestre'' prostor sjećanja.
'' OLGA: Otac je umro tačno pre godinu dana, baš na ovaj dan, petog maja, na tvoj imendan, Irina. Bilo je vrlo hladno, padao je sneg. Činilo mi se da neću preživeti, ti si ležala onesvešćena, kao mrtva. Ali eto - prošla je godina dana i mi se toga, mirno sećamo, ti si već u beloj haljini, lice ti se sija. (Časovnik izbija dvanaest.) I onda je ovako izbijao sat. (Pauza) Sećam se, kad su oca iznosili, svirala je muzika, na groblju su pucali. On je bio general, komandovao brigadom, pa ipak je bilo malo sveta. Uostalom, padala je kiša. Jaka kiša i sneg.
IRINA: Čemu potsećati na to!
OLGA: Danas je toplo, možemo prozore držati širom otvorene, a breze još nisu listale. Otac je dobio brigadu i otputovao s nama iz Moskve pre jedanaest godina, ja se odlično sećam, početkom maja; u ovo doba u Moskvi je već sve rascvetano, toplo, sve je obasjano suncem. Prošlo je jedanaest godina, a ja se svega sećam, kao da smo juče otputovali. Bože moj! Jutros sam se probudila, videla ovu bleštavu svetlost, videla proleće i radost se zatalasala u mojoj duši, strašno sam poželela da se vratim u zavičaj.''

''U svojoj knjizi ''ČEHOV I PROSTOR'' Almir je Čehovljevu dramu otvorio prema imaginarnom svijetu koji nas vodi ka stvarnom'' kazao je Dževad Karahasan.
Taj prijelaz iz imaginarnog svijeta u stvarni se konstantno provlači kroz cijelu dramu ''Tri sestre'' s obzirom da imaginarni svijet predstavlja Moskva, a kroz cijelu dramu vidimo želju sestara za tim starim svijetom, i stvarnim načinom života koji je nemoguće ostvarit. Iz svih tih čežnji one se vraćaju u ''stvarni svijet'' ili realni svijet koji je potpuno drugačiji od njihovih maštanja i jednim dijelom suroviji.
Čehovljevi likovi su prikazani kroz ''nekadašnji ja'' ''sadašnji ja'' i ''budući ja''.
Tri sestre su ogorčene tim svojim ''sadašnjim ja'' i one teže da njihov ''budući ja'' bude kao ''nekadašnji ja''.
Dramska struktura kod Čehova je kombinacija dva karakteristična sižea za evropsku dramsku tradiciju, prvi tip je onaj u kojem se dramska napetost gradi na suočavanju dvaju identiteta (nastao u antici), primjer kroz dramu ''Tri sestre'' je sukob njihovog nekadašnjeg ja i sadašnjeg ja, tj. način i tok života u Moskvi, i način i tok u novom okruženju. Drugi tip sižea se pojavljuje u srednjem vijeku, a može se predstaviti vremenskom metaforom, jer se dramska napetost gradi isčekivanjem. Može se reći da tri sestre isčekuju povratak u Moskvu i nastavak starog života, a to njihovo isčekivanje je vremenski neograničeno.
Ja mislim da s obzirom da njih tri žive u svom imaginarnom svijetu, da kod njih vrijeme stoji, i tek onda kad se vrate na realnost vidimo koliko zapravo vremena one provode maštajući o svom životu. Tako da su kao zatvorene u kapsulu koja putuje kroz vrijeme a nema stvarni pojam o vremenu.
Na kraju drame Čehov svoje likove ostavlja same na rubu svijeta. Njihova sadašnjost se ostvaruje kroz prošlost, odnosno kroz djeliće prošlosti koje one žele da sastave u cjelinu.

RANKO MARINKOVIĆ: GLORIA

Bilješke o piscu:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

Tema:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.

Ideja:
Ljudska djela nisu uvijek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.

Sadržaj:
1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog
mjesta i jedan od najmlađih, don Jere, smišlja način na koji bi učvrstio
vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamijeniti kip bogorodice sa
živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u
postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak
pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostana da mu pošalje
jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u
biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On
priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio
mehanizam koji pokreće Isusovo tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da
ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra
takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga
Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu
priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju
ispada da je Kozlović Magdalenin otac.

2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu.
Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od
njega da što prije predstavi kip biskupu koji je za nj jako zainteresiran.
Kozlović odlazi da uredi kip.


3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj
sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to
priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi
mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne
može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane
ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se
Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.

4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi
su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina.
Kozlović gleda u Gloriju a ona, svjesna svoga zadatka, ignorira oca. Žena
ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme
želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da
je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i
uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema
vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada
izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča
gospi: “Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i
slavu. Oprosti.” Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda
don Jerea.

5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena
plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:
”Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip!
Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu
moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez ijedne suze
u oku!”
Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije
želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da
ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi
Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od
Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava
da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala
lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato
provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u
napadu bijesa razbije raspelo.

6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi
priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti,
kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije
sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke
otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas: ”Pazi! Pazi!”. Toni ju
razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese
poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi i Kozlović.
On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri.
Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četiri klauna
i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu
ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je
don Zane dobio biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima”
i da je ovdje na liječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže
kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže
joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne
vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u
gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je
Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire.
Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu.
Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četiri klauna iznose Gloriju. Don
Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.

Likovi:
- Sestra Magdalena (Glorija Fleche)
- Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
- Biskup
- Don Jere
- Don Zane
- Toma
- Majka
- Toni, Bimbo, Bepp i Kock - četiri klauna

Analiza likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”.
Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana prihvaća
taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno
potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea.

Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno
priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju
snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno
kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu...

Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje
slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom
postoji većinom zato što bez nje cirkus propada.

Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva
obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog
ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje
dobro promišljene i razrađene.

Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene, i vjera koja takve
veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije,
odnosno sukob vjerskog života i svjetovnog života.

Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda”
mogla prikazati kao cirkusarije.